STO(145) DANA oko BALKANA

ponedjeljak, 24.10.2011.

CETINA - KRKA - VELEBIT - PODVELEBIT - RIJEKA

četiri dana prije isteka pasoša, u četvrtak 06.10.2011. napuštam Hercegovinu i ulazim u Hrvatsku na graničnom prijelazu Kamensko. bio sam tužan radi skorašnjeg kraja, ali i radostan jer je još veliki komad Hrvatske ispred mene. planirao sam taj dan stići negdje do Sinja, a za sutra je bila opcija prema Splitu - Kaštelama ili prema Šibeniku ili Kninu. čuo sam da su najavili jako nevrijeme za prekosutra, pa se je valjalo negdje skloniti u slučaju da to potraje. negdje u selima iza Trilja na Sinjskom polju provodim svoju prvu noć u Hrvatskoj. sutradan ujutro ulazim u Sinj i vraćaju mi se sjećanja, naime tu sam odslužio oko tri mjeseca vojnog roka. dosta se toga promjenilo od tada, a možda najviše ja.


CETINA KOD TRILJA


LJUBAV KOD TRILJA


RECESIJA U TRILJU


ZORA ( SINJSKO POLJE)


u gradu obnavljam zalihe hrane, provjeravam mailove ( u valjda najskupljem internet cafeu na balkanu 1 sat - 3 eurića) , kupujem vuneni džemper u second handu i donosim odluku da što prije krenem put Knina točnije Uzdolja. od tamo se javio couchsurfer Slobodan, a kako je već počela naoblaka bilo je pametno što prije kidnuti. e sad kako ja rijetko idem najkraćim putevima tako sam umjesto preko Drniša krenuo preko Vrlike. zapravo želio sam vidjeti izbliza Dinaru i raspitati se malo o varijantama odlaska na tu planinu. u međuvremenu se je nebo već skroz zatvorilo, nevrijeme je dolazilo sa sjeverozapada, a ja sam trebao baš tamo. toliko je bilo crno da je mrak pao sat vremena ranije. uskoro je počela obilna kiša sa tučom. nije mi propuštalo ništa, a jedina slaba točka su bili improvizirani najloni na nogama koji su se s vremenom poderali. ljudi iz auta u prolazu su me vjerovatno sažaljevali, a ja sam zapravo bio sretan. bilo je to novo iskustvo za mene, nikad nisam vozio po tuči i tolikoj kiši. masaža iz prirode ...
nakon nekih sat - dva nadasve uzbudljive vožnje već sam sjedio u kući kod mojih novih domaćina uz peć i čašicu domaće rakije. gledali smo kvalifikacije za europsko prvenstvo u nogometu, a kako je moj domaćin sportski urednik na radiju Knin, bilo mi je intersantno slušati o njegovim iskustvima.
sutradan odlazim biciklom na jednodnevni izlet u Nacionalni park Krka preko brojnih sela, spuštajući se i prelazeći dvaput rijeku Krku. rijeka i njen kanjon sa brojnim sedrnim slapovima ostavljaju bez daha, a u povratku negdje kod vidikovca za slap Manojlovac nebo me časti čudesnim bojama nakon samog zalaska sunca. nikad nisam vidio nešto takvo prije.
slijedeći dan popodne se pozdravljam sa mojim domaćinima, porodicom Popratnjak i krećem preko Knina prema Gračacu.


PERUČKO JEZERO


NEBO IZNAD DINARE 1


NEBO IZNAD DINARE 2


PORODICA POPRATNJAK




KRKA


OČEKIVAO SAM VEPRA


ALI NE OVOLIKOG


KRKA ( ROŠKI SLAP)


KRKA ( SLAP MANOJLOVAC )


OVO SE NE VIDI SVAKI DAN

sjetio sam se Tatekove kolibe na velebitskom Crnopcu i odlučio otići malo sabrati misli prije povratka u Rijeku. nikad nisam ni bio na jugoistočnom Velebitu, pa je ovo idealna prilika da ga malo upoznam. uz to volio bih jednog dana prehodati cijelu planinu od Vratnika do izvora Zrmanje ili još dalje do sela Prevjesa na samoj granici parka prirode, pa sam želio malo snimiti teritorij kuda bi se moglo proći jer tu baš i nema markiranih staza. postoji nekakva staza sa Crnopca do izvora Krupe, ali za dalje od izvora nema ili mi nije poznato. negdje sam našao podatak da je postojala staza prije rata, ali je sa vremenom zarasla. moglo bi se proći nešto sjevernije prateći prugu do izvora Zrmanje, uostalom upravo pri izgradnji te pruge su otkrivene Cerovačke pećine jedne od najvećih i najljepših pećinskih kompleksa u Hrvatskoj.
prespavao sam u selu Prevjesu i sutradan nastavio do Gračaca, a kasnije i produžio do prijevoja Prezid odakle skreće makadamski odvojak prema Tatekovoj kolibi. tu sam se malo gubio jer ima dva odvojka, pa sam taman izgubio dragocjeni sat vremena i ulovila me je noć. trebalo je još isprebacivati potrebne stvari i hranu iz bisaga u ruksak te posakrivati bicikl i torbe, pa sam morao prespavati u šumi na dvadesetak minuta od skloništa. sutradan mi svjetlost dana otkriva pravi šumarski dar-mar. velikim djelom staze je bilo porušeno brojno drveće koje je trebalo preskakati. bilo je tu i puno trulog drveća (od prošlih godina ), pa baš i nije jasno čemu tolika rušenja, ako se već to ne izvlači.
ubrzo stižem do kolibe koja izgleda više nego dobro i tu ostajem još dvije noći.

područje Crnopca je iznimno krševito, ispresjecano brojnim kukovima i ponorima. to je ujedno i moja posljednja planina na ovom putovanju, a svaka od njih ima neke svoje znakovitosti po čemu je posebna. možda bih istaknuo kod Velebita - specifičan položaj na sudaru dvaju klimatskih područja, a samim time i veliku razliku u fizičkom izgledu između jadranske i ličke strane. valja još i istaći brojne duboke jame i visoke kukove, pakleničke kanjone, raznoliku vegetaciju, mikroklime i dr.., osim toga rijetke su planine koje se mogu pohvaliti sa dva nacionalna parka te strogo zaštićenim prirodnim rezervatom.

drugi dan mog boravka u skloništu poslije povratka s vrha Crnopca srećem Zorana i Željka vrijedne planinare iz P.D. Mala Rava koji svaku srijedu dolaze uređivati i obići sklonište, koje je jako lijepo uređeno i čisto upravo zahvaljujući njima. provodimo ostatak večeri u prikupljanju drva, slaganju skladišta, paljenju otpadaka i ugodnom razgovoru uglavnom o obližnjim vrhovima, te o problemima sa kojima se susreću prilikom održavanja ovog objekta.


OVDJE POČIMA - ZAVRŠAVA VELEBIT ( ZRMANJA NEDALEKO SELA PREVJES)


KAMP NA CRNOPCU


POGLED NA JUŽNI VELEBIT SA JUGOISTOČNE STRANE


ZAPREKE POSVUDA






TATEKOVA KOLIBA


TEREN U OKOLICI KOLIBE


JESEN


POGLED S VRHA


ZA SVAKOGA PONEŠTO


vec tad sam počeo razmišljati da se vratim natrag u Gračac, pa dalje do Svetog roka jer odatle počima Majstorska cesta koja vodi preko prijevoja Mali Halan te se spušta sve do Obrovca i Zrmanje. pročitao sam negdje da je to, ako ne najljepša onda sigurno jedna od najljepše i najbolje trasiranih planinskih cesta, a kako preko tog velebitskog prijevoja još nisam prolazio jako sam želio upravo tamo.
sutradan ujutro kada sam se probudio koliba je bila u oblaku, a nakon doručka i pretrpavanja stvari na bicikl spuštam se natrag na Prezid odakle se moglo vidjeti da ipak na jadranskoj strani ima sunca. sretan zbog toga saznanja vraćam se natrag u Gračac i nakon obnove zaliha odlazim dalje prema Svetom roku. nekoliko kilometara dalje cesta ulazi u šumu i tu počima desetkilometarski uspon. opet me u šumi upratio jedan pas i slijedio nekoliko kilometara, ali je odustao čim smo izašli na vjetrometinu. kada sam došao na Mali Halan bilo je već oko 18h, uz jaki vjetar i kako sam ugledao tamo neku razrušenu kuću nije bilo puno izbora nego tamo i zanoćiti.
upravo ovdje na prijevoju je bila nekadašnja granica između Hrvatske i Dalmacije, a danas je to valjda ličko - dalmatinska međa. ovdje negdje je bila i linija bojišnice iz posljednjeg rata, pa je teren pun tabli koje označavaju minsko sumnjivo područje te se ne treba kretati van ceste osim ako ne poznajete teren.
kako je u kući bila promajica, nabio sam šator što više uza zid, ali se je zrak ipak podvlačio ispod. stavio sam nekakve cigle na rubove , a osim najlona ispod samog šatora iznutra prvo stavljam srebrnu nepropusnu foliju, pa madrac na napuhavanje, pa vuneni džemper ispod donjeg djela leđa i mjehura i zavlačim se u solidnu vreću za spavanje. na sebi ostavljam čarape, pa još jedne vunene, zatim duge gaće i pamučne hlače, a gore dvije majice s kratkim i dvije s dugim rukavima i kapu i to je taman dovoljno da se može odspavati bez prečestoga buđenja. nije bilo prehladno kao na Magliću, ali cijelu noć se čuje pravi orkestar refula raznog intenziteta kroz otvorene prozore.
ujutro me je obradovalo sunce i uz topli čaj i doručak pružilo dodatnu energiju za ono što slijedi. a uslijedilo je sigurno najlijepše iskustvo na hrvatskoj dionici ovoga putovanja i jedno od najboljih od kad sam krenuo - dvadesetak kilometara spusta po ovoj prekrasnoj cesti i to po buri. prava je šteta da sam bio sam, pa nisam mogao nikoga snimati ili nitko nije mogao mene jer bi bilo jako interesantno za pogledati. sa stativa sam uspio snimiti tek jednu, dvije fotografije i za to mi je trebalo sigurno petnaestak minuta. trebalo je naslagati kamenja na stativ, pa nasloniti bicikl negdje gdje ga bura neće srušiti, pa procijeniti koliko sekundi treba da ubrzam i uđem u kadar i uz to osluškivati vjetar koji bi uvijek bar malo pomaknuo kameru što je dovoljno da fotografija ne bude ispravna.
cesta se prvo blago spušta prateći sa lijeve strane nekoliko pastirskih stanova, a zatim prolazi kroz Kraljičina vrata te izbija bočno na Tulove grede - skupinu velikih kamenih tornjeva ili tula. dalje se spušta u nekoliko oštrih zavoja u podnožje greda, a odatle slijedi dugački spust sa kojega se otvaraju lijepi vidici na kanjon Zrmanje i Novigradsko more.
i tako nakon par sati što vožnje, što guranja, što slikanja stižem do Zrmanje i Obrovca gdje radim pauzu i otkrivam čari ovdašnjeg pekarskog zanata.




MAJSTORSKA CESTA - LIČKA STRANA


PRIJEVOJ MALI HALAN


SUDAR KLIMA




BIVAK NA MALOM HALANU


MINE SU POSVUDA


PETNAEST MINUTA POSLA




TULOVE GREDE


OŠTRI ZAVOJI


KANJON ZRMANJE I NOVIGRADSKO MORE


OBROVAC


ZRMANJA

kada sam se uspeo iz Obrovca na vjetrometinu bura je poprilično ojačala i počela me zabacivati na morsku stranu. ipak sam to nekako držao pod kontrolom popraćen čestim pogledima i smijehom ljudi iz auta koji su povremeno dolazili sa suprotne strane. kako nije bio gust promet pokušavao sam voziti sve dok nebi naišao auto iza mene, a onda bi gurao dok moja strana ceste opet nije čista i tako kilometrima. sve dok nedaleko mjesta Jasenica me jedan reful nije srušio. u dvije - tri sekunde sam se digao i izvukao bicikl kraj ceste. vrag je odnio šalu te sam pregurao nekoliko kilometra i nekako stigao do Starigrada gdje je bilo nešto mirnije. pojeo sam neku juhicu i nastavio prema Karlobagu. negdje od Barić drage je bio zatvoren promet za sva vozila osim automobila, pa sam ubrzo pronašao neku praznu kuću i tu se utaborio. ovoga puta su se i vrata mogla zatvoriti te nije bilo promaje, ali je vjetar svejedno cijelu noć divljao i dobrano tresao zidove.
razmišljao sam kakav mora tek biti osjećaj kada uragan prolazi nekome iznad kuće. kakav mora da je osjećaj danima spavati u šatorima na Himalajama i čekati da stanu vjetrovi. ako stanu..
evo sada sam malo gledao na netu i našao podatak da je najveća brzina vjetra ikad zabilježena u Hrvatskoj upravo između tunela Sv. Rok i Maslenice i to 307 km/h, a slijedeća na Masleničkom mostu 248 km/h. ova prva nije službena jer mjerni instrument nije bio baždaren za tolike brzine.


VELEBITSKI KANAL


JOŠ SAMO DVA DANA




BURA


KAPA


BARIĆ DRAGA IZ


PRENOĆIŠTA


sutradan ujutro je opet vjetar malo oslabio da bi poslijepodne pojačavao. tako je bilo i dan ranije. do Karlobaga sam došao relativno brzo i upoznao neke kanadske bicikliste - alpiniste, pa sam i tu napravio dužu pauzu prije pokazat će se najtežeg ispita - dionice do Jablanca.
zapravo ovdje ima i uspona te uz jak vjetar to iscrpljuje poprilično. tijelo se jako grije, pa ako imam samo majicu viška probija me znoj, a ako se skinem ne smijem stajati jer pada temperatura tijela i pothlađuje me bura momentalno. dobra vjetrovka zlata vrijedi i čuva zdravlje i energiju u ovakvim uvjetima. vjetar se zavlači kroz najmanje rupice u rukave, hladi i napuhuje, ali već po zvuku se može pretpostaviti dali reful jača ili slabi, pa kod iznimno jakih zastanem koju sekundu pa onda nastavljam. tješio sam se planinarskim skloništem u Jablancu sa zatvorenim vratima, dekama i madracima.
kada sam stigao dolje bio sam potpuno iscrpljen, kao ocijeđena spužva, ali nakon nekoliko mjeseci na cesti čovjek očvrsne i razmišlja drugačije, jednostavno na sve gleda samo s pozitivne strane.
ako krećete samo da bi došli od točke A do točke B ili C onda nemojte ni kretati. u nekim krajevima su ljudi otvoreniji, ponegdje je priroda ljepša, ponegdje želite upoznati gradove, negdje vremenske prilike, a negdje je hrana pristupačnija, uglavnom ne može sve odjednom. i dobro je da je tako. treba se otvoriti i upijati informacije, mirise, zvukove, komunicirati - od svakoga ili svačega se može nešto korisno naučiti. i odreći se predrasuda, lijenosti, komfora i praznih priča. ja sam razmišljao tako, ali nisu svi isti, netko drugi će možda imati nešto drugačija iskustva. ali postoje brojne knjige sa iskustvima, pa ako koga zanima neka čita i analizira. uostalom i ja sam tako radio prije odlaska.
no vratimo se u sklonište planinskog doma Miroslav Hirtz u Jablancu za koji kažu da je najniže na svijetu sa nadmorskom visinom od svega 20 metara iznad mora. nakon solidne večerice i čajića lagano mi se povratila snaga, imao sam i svijeću, pa sam guštao malo se izležavati na madracu prije nego zaspem. ipak je to bila moja pretposljednja noć. želio sam da traje što duže.






PODVELEBITSKI KANAL


JABLANAC


NAJNIŽI PLANINARSKI DOM


SPAVANAC I PO

ujutro je bura popustila, pa sam otišao do obližnje uvale Zavratnica, jedne od najljepših na Jadranu.
za one koji nisu bili, uvala podsjeća na fjord i dugačka je nešto manje od kilometra. postoji lijepa staza okolo, na dnu se mogu vidjeti ostaci potopljenog njemačkog broda iz drugog svjetskog rata, a da sam došao samo tjedan dana ranije još sam se mogao i okupati. susrećem rendžera koji priprema vrše u prirodnom zaklonu i osluškuje vjetar. priča mi da kada je prije puhala bura, onda je to bilo konstantnije, a danas uglavnom na refule. kad puše jako jugo onda se uopće ne može ni biti ovdje.






UVALA ZAVRATNICA

krenuo sam prema Senju, pozvao sam dan ranije ove Kanađane u Karlobagu da se nađemo u Klenovici, pa da napravimo mali party pošto mi je zadnji dan na putu, ali su oni otkazali.
otišao sam tu večer do planinarskog skloništa Vinište iznad Klenovice i prespavao posljednju noć tamo. već sam bio dvaput ovdje, jednom pješke, jednom autom, a evo sada i biciklom. i svaki put su tu bili domaćini iz P.D. Vihor - Mišo Dlouhy i njegova žena koja će vas uvijek dočekati sa čajem od bilja iz okoline. malo - pomalo raspričali se o Anadoliji i turskim planinama. naime, Mišo je bio na jednomjesečnoj ekspediciji koja je 1970 godine pohodila Ararat, Erciyes i Elbrus. ekspedicija je brojala 6 članova u 3 fiće sa 6 rezervnih guma i 6 stiropora na krovu ( podloge za spavanje). tada je 10 litara benzina tamo koštalo dolar, a danas 1 litar 1.7 eura, ali nije bilo interneta, pa se je puno teže dolazilo do informacija.

posljednju dionicu prelazim prisjećajući se kako sam se istim cestama vozio dok sam se ovo proljeće pripremao i izgarao od želje da krenem. cijeli film priprema, trčanja naokolo, moljenja, odricanja, nabavki, proučavanja, planiranja mi je prolazio kroz glavu. puno ljudi mi je pomoglo na razne načine te im se svima od srca zahvaljujem.

i tako sam stigao kući nakon 145 dana na cesti, još nisam stigao obići svu rodbinu i prijatelje, napraviti nekakav rezime cijelog putovanja, pronaći novi posao i obrijati se, ali korak po korak sve će doći na svoje. za početak odo u caffe bar " BARD" na trgu Grivica kod svetog Vida na najbolju pivu u Rijeci.




JADRANSKA MAGISTRALA - NEKAD


SENJ


SLIJEDEĆI PUT


PLANINARSKA KUĆA VINIŠTE IZNAD KLENOVICE


DOMAĆINI


ZAR JE STVARNO SVEMU KRAJ


RUTA ( Cetina - Krka - Velebit - Podvelebit - Rijeka )


RUTA


daljnje informacije o eventualnim događajima vezanim za ovu ekspediciju ćete moći pročitati na ovim stranicama...












- 19:52 - Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 22.10.2011.

DRINA - N.P. SUTJESKA - PRAČA - SARAJEVO - HERCEGOVINA

NACIONALNI PARK SUTJESKA

u ponedjeljak 26. 09. ulazim u Bosnu i Hercegovinu na mjestu gdje se rijeke Piva i Tara spajaju i odatle nadalje tvore rijeku Drinu. nakon dvadesetak kilometara voznje uz Drinu gdje su se mogu vidjeti brojni rafting kampovi stizem do grada Foče te se tu susrećem s konvertibilnim markama, bosanskim pitama i nesto nižim cjenama nego u Crnoj Gori. kad smo vec kod cijena (hrana, piće, pokoji hosteli, i sl) najjeftinija mi se čini Albanija, pa Srbija, BiH i Bugarska, slijedi Makedonija, pa Crna Gora, pa Turska i Slovenija, a najskuplje je u Hrvatskoj i Grckoj.


RAFTING KAMP


FOČA


DŽOKS

u Foči sam prešao na zapadnu stranu Drine i krenuo prema N. P. Sutjeska. zanoćio sam u garaži kod nekih lokalaca i slijedeći dan došao u mjestašce Tjentište. tu sam se u hotelu Mladost informirao kako da dodjem na planinu Maglić koja je bila moj ovdašnji cilj. ostavio sam višak stvari kod Žike trgovca i praćen nekim lokalnim psom krenuo uzbrdo dvadesetak kilometara planinskom cestom prema prijevoju Prijevoru gdje sam planirao ostaviti bicikl i prespavati u pastirskom katunu ili šatoru. negdje na pola puta ja i pas stižemo do Dragoš sedla odakle ima odličan pogled na prašumu Peručicu i 75 metarski slap Skakavac. čitao sam prije da je Peručica najveća prašuma u Europi. zapravo je područje prašume prilično strmo i nepristupačno sa svih strana i iznimno bogato vodama što je utjecalo na gustu vegetaciju. upravo ta nepristupačnost i nedostatak puteva onemogućuje sječu i prorijeđivanje šume, a od 1952 i visoki stupanj zaštite.
meni i psu nije vrag dao mira, pa smo krenuli do središta prašume prema slapu. nakon nekoliko sati spuštanja i probijanja, nedaleko od cilja dolazimo do točke gdje je teren postao preklizav i preopasan za mene, a eventualni zaobilazak bi uzeo previše vremena te bi zašli u noć. vjerovao sam da mora postojati neki lakši prilaz, ali nažalost nisam ga uspio tada pronaći, te smo okrenuli prema natrag jer me čekalo još desetak kilometara vožnje. pas nije odustao od praćenja, pa smo upravo pred mrak stigli do Prijevora.


MOJ NOVI SUPUTNIK








PRAŠUMA PERUČICA


SLAP SKAKAVAC


RIĐOVKA (ILI POSKOK)


POGLED NA MAGLIĆ

pronašao sam nekakav katun koji je bio prazan i otključan i kako sam nedaleko ugledao neki auto na proplanku krenuo sam potražiti vozača da pitam, ako zna čiji je katun i dali će on možda tamo spavati. u Daciji Logan otkrivamo Vladu iz Novog Sada koji se vec ispružio u autu, a nakon kraćeg razgovora saznajem da je i on tek došao te planira sutra šetnjicu. pozivam ga da prespava u katunu, ali on samo odgovara da je navikao u autu. dogovaramo sutra sastanak i eventualno zajednički odlazak na vrh Maglića. pas je ispočetka odbijao spavati u kući, a kako je pojačavalo puhanje opametio se i tražio da ga pustim unutra. na kraju se stisnuo uz mene, a vjetar je poludio te je to bila unatoč zidovima i šatoru iznutra jedna od najhladnijih noći cijelog putovanja. očekivao sam Vladu, ali on je došao tek ujutro. iz razgovora saznajem da ga je vjetar cjelu noć ljuljao, pa se je morao premjestiti. saznajem još da je on doslovno mislio kad je rekao da je navikao spavati u autu. naime na proljeće ove godine Vlado je istim ovim autom otišao do Vladivostoka i natrag - Novi Sad-Vladivostok-Novi Sad . 28000km u dva mjeseca, a sve ili gotovo sve noći je prespavao u autu ispružen po dijagonali. nevjerovatno. kaže još da auto ide na plin, ozbiljnijih kvarova srećom nije imao jer šlepanje u istočnom Sibiru košta hiljade eura, a viđao je po putu pokvarena i napuštena vozila. kaže da se malo izobličio od puta te da je sanjavao još tjednima kasnije volan. kada se preračuna ispada da je prosječno prelazio 5oo km na dan i tako dva mjeseca. ali nije to sve - godinu ili dvije ranije prešao je malim čamcem put od Novog sada do Crnog mora za nekih mjesec dana - Dunavom do Crnog mora za 300 evra. oduševio sam se ovim pričama te smo zajedno otpješačili do Trnovačkog jezera podno Maglića gdje je Vlado ostao uživati u prirodi, a ja sam se zaputio prema najvišem vrhu Bosne i Hercegovine (2386m). pokušali smo odgovoriti (zadržati) psa da ne ide sa mnom na vrh jer se je trebalo kasnije spuštati po nekim sajlama, ali on me je jednostavno izabrao za (novog) gazdu i slijedio u stopu. nakon nekoliko sati lijepog uspona stižemo na vrh odakle se pružao lijep vidik na sve strane. kada je nebo skroz čisto mogu se vidjeti i vrhovi Durmitora što ovaj put nije bio slučaj. prilikom spusta pas je 2-3 puta zastajao uplašeno na strminama, a ja sam već bio donio odluku da cu ga radije ponijeti u jednoj ruci nego ostaviti ovdje jer mi je već prirastao srcu. ipak je on uvijek nakon kolebanja našao nekako način da siđe. kraj katuna nas je sačekao Vlado, pa smo otišli natrag u Tjentište do lokalne trgovine na zasluženo pivo. htio sam počastiti psa konzervom, ali nažalost nisu imali. u susjednoj trgovini saznajemo da je pas zapravo od Žike trgovca kod kojeg sam ostavio stvari. potom odlazim u hotel Mladost zamoliti da se otuširam, a ljubezni recepcioner priča - " ma bolan, nije mu to prvi put, pas redovno snima kad netko krene iz mjesta cestom gore, pa krene za njim. tko zna koliko je već puta bio na planini".
zapravo, ako ćemo u brojkama - slijedio je bicikl 20km uzbrdo, prehodao samnom jedno 8-9 sati uključujući Peručicu i Maglić, prespavao kod mene i jedva da je htio išta pojesti.




TRNOVAČKO JEZERO


JOŠ MALO


NAJVIŠI PAS U BiH


SILAZAK


STRAH JE VRAG




KATUN PODNO MAGLIĆA


VLADO PODNO MAGLIĆA


DEMONSTRACIJA


BITKA NA SUTJESCI

ja i Vlado odlazimo do obližnjeg spomenika iz bitke na Sutjesci i tu pada novi plan
naime isprva sam planirao prespavati negdje u Tjentištu i krenuti preko Gackog za Mostar, ali počeo sam ozbiljno razmišljati da odem prvo u Sarajevo. nije mi bilo usput, ali nije bilo ni daleko - nekih osamdesetak km. još kad mi se javio prijatelj Sanjin Ivašić iz Rijeke koji dolazi tih dana u Sarajevo sa djevojkom, pa mi može donijeti i jaknu bio sam još bliže odlasku tamo. kako se je Vlado vraćao tu večer za Novi Sad, a znao je neki superatraktivan prilaz Sarajevu s istočne strane koji me neće ni približiti ni udaljiti od glavnoga grada BiH, potrpali smo bicikl u superdaciu i krenuli. osjećao sam se u najmanju ruku neobično, to mi je bilo prvo sjedenje u autu nakon nekoliko mjeseci.
poslije jedno sat vremena vožnje Vlado me izbacio samo on zna gdje, dao mi svoju čeonu lampu, sačekao da postavim šator kraj neke rijeke i nakon pozdrava otišao.

već neko vrijeme su noći postale iznimno duge i kada god bih spavao vani trebalo je provoditi oko 11-12 sati u šatoru što je i većim spavalicama od mene previše. oko sedam je padala noć, pa dok nešto pojedem, malo pročitam, izanaliziram prethodni dan već oko osam bi spavao. budio bih se oko 1-2 iza ponoći, dopumpavao probušeni madrac, te tako po nekoliko puta. svitalo je oko pola sedam - sedam, a često je bila magla ujutro koja bi se dizala tek oko 10 sati. zbog velike vlage šator je često kondenzirao tj bio je jako mokar ujutro, pa bih još trebao stajati preko dana da ga sušim dok ima sunca. drugim riječima vrijeme raspoloživo za vožnju se dosta skratilo, a kako su putevi bili neosvijetljeni izbjegavao sam noćnu vožnju.


PREMA SARAJEVU

ujutro sam se probudio u kanjonu rijeke Prače. ovuda je od 1906 do 1974 godine prolazila uskotračna željeznica koja je povezivala Sarajevo i Užice (taj podatak sam našao na netu, ali mi majka kaže da je pruga išla nekad davno iz Sarajeva još dalje za Dubrovnik). šine su izvađene, a ostao je makadamski put koji duž dvadeset kilometara kanjona prolazi kroz više od dvadeset tunela na dionici Mesići - Hrenovica. put je bio širok koliko i jedna vozna traka, ali ovuda nitko nije prolazio. cesta nije komforna i teška je uopće za pronaći. zapravo sam sreo samo dva auta i to radnike iz obližnje hidroelektrane Mesići i umirovljenog nizozemskog profesora balkanske povjesti iz Eindhovena. tuneli su bili neosvijetljeni, taman toliko široki da se mogu mimoići auto i bicikl, ali kako je bio makadam tako su auti teoretski mogli ići jako sporo. nakon izlaska iz kanjona prolazim kroz brojna mjesta i stižem još istu večer u Sarajevo.


SPAVANAC U KANJONU PRAČE


BROJNI TUNELI


U TUNELU - FOTO SA BLICOM


U TUNELU - FOTO BEZ BLICA


SVJETLO NA KRAJU TUNELA


AUTOPORTRET


NEKADAŠNJA ŽELJEZNIČKA STANICA


KAKO SI


još prvu večer u gradu se sastajem sa Sanjinom i Martinom iz koji su stigli isti dan iz Rijeke. Sanjin mi priča ljetne dogodovštine, jaknu mi nije donio, ali pripisao sam to njegovoj zaljubljenosti, pa sam mu oprostio. upoznajem se na ulici i sa Danielom i Ane iz Švicarske - Daniela je došla biciklom, ali nam se nažalost sjeku putevi, a Ane je prijateljica koja ju je došla posjetiti, pa dogovaramo druženje za slijedeći dan. smještam se u valjda najjeftiniji hostel Ljubičica za šest i po eura nedaleko Baščaršije. u sobi je bilo dvadesetak kreveta, ali samo nas četvorica - njemački par, ja i Škotlanđanka.
drugi dan nakon nekih mjesec i po potrage kroz četri države konačno pronalazim kvalitetno ljepilo i zakrpe za gume, ali ne i primus kartuše (plinska punjenja za kuhalo). zapravo to mi je jedna od najvećih grešaka u pripremi puta što nisam nabavio kuhalo na benzin koji možete svuda jeftino pronaći i nemorate razmišljati koliko dugo je potrebno da se nešto skuha. kuhalo na benzin je znatno skuplje od plinskog, ali nakon nekog vremena će se isplatiti. plinske primus kartuše sam pronašao jedino u super velikim gradovima kao što su Atena, Sofija i Istanbul i koštaju od 5 - 8 eura te se treba voditi računa šta se i koliko dugo kuha jer se relativno brzo troše. tako da sam se orijentirao na podgrijavanja gotovih i brzo kuhana jela. i unatoč svemu bar trećinu puta bio bez plina.

Sarajevo je glavni grad BiH i smjestio se na rijeci Miljacki, a okružen je planinama Jahorinom, Bjelašnicom, Igmanom, Treskavicom i Trebevićem. iskoristio sam popodne da obiđem nekadašnje olimpijske objekte dvoranu Zetru, stadion Koševo, Skenderiju, a bio sam i na stadionu Grbavica koji izgleda otužno i nakon nekoliko renoviranja. nekad se ovdje igralo polufinale kupa uefa, kada je tri minute djelilo Želju od finala sa madridskim Realom. dan danas se sjećam te utakmice, niza propuštenih prilika i sjajne generacije predvodjene Ivicom Osimom.
istu večer provodim u šetnji sa Danielom i Ane te razmjenjujemo iskustva sa putovanja. kako je Ane vična crtanju i portretiranju istu večer je i mene nacrtala. ja sam zadovoljan portretom, ali kaže mi majka da sam ljepši u stvarnosti. da bar jesam..


MILJACKA


LATINSKI MOST (OVDJE JE IZVRŠEN ATENTAT KOJI JE BIO POVOD ZA PRVI SVJETSKI RAT)


DVORANA ZETRA


STADION KOŠEVO


PODMLADAK F.K. SARAJEVO


GRADSKI DERBI


ZIMSKE OLIMPIJSKE IGRE 1984






ANE I DANIELA


TRAŽI SE


VJEČNA VATRA - JEDAN OD SIMBOLA GRADA


SANJIN, MARTINA I LOKALNI MUZIČAR




NA BAŠČARŠIJI


STADION ŽELJEZNIČARA




NASELJE GRBAVICA


sutradan prije odlaska odlazim testirati sarajevske ćevape. od Sanjina i još jedne gospođe sam dobio preporuku da odem u Mrkvu na Baščaršiju. naručio sam pola porcije iz opreza, koje sam dobio u roku odmah. zapravo je promet toliki da ih se mora konstantno peći. u maloj kuhinjici koja se mogla vidjeti izvana se je naguravalo 4-5 ljudi što dovoljno govori o prometu. ćevapi su drugačiji od leskovačkih po sastavu, veličini i lepinji, ali zasigurno jednako dobri, ako ne i bolji, ali o ukusima neka svako ocijenjuje za sebe. negdje sam pročitao da su ovdje konobari jako brzi što se pokazalo točnim, jer sam na nekoliko mjesta pratio koliko prolazi vremena od kad gosti sjedaju za stol, pa do dolaska i ustanovio da su iznadprosječni. na odlasku iz grada prolazim kroz brojne ulice i koliko god se je grad obnovio brojna groblja podsjećaju na ne tako davne ratne godine. na izlasku iz grada odlazim u Ilidžu na vrelo rijeke Bosne. do samog vrela vodi oko 3 km duga ravna staza koju prati oko 120 godina star drvored, a ako ste škrtica nemojte dolaziti s djevojkom ovdje jer brojni kočijaši nude romantične vožnje upravo ispod tog drvoreda. vrelo je prekrasno i nevjerovatno kako rijeka promijeni boju od izvora prema ušću u Savu. od kristalno bistre do žuto - smedje.




VRELO BOSNE


UŠĆE BOSNE U SAVU


DRVORED NA VRELU


FIJAKERI


HERCEGOVINA

put me dalje nakon oštrog spusta poslije Ivan sedla doveo u Konjic, grad koji se smjestio na rijeci Neretvi negdje na graničnom području između Bosne i Hercegovine. poznat je po starom mostu kojeg su podigle osmanlije 1682g, a srušili nacisti 1945g, te je zadnjih godina rekonstruiran, a upravo kad sam prolazio tamo su postavljali novu ploču sa podacima tko ga je izgradio i financirao. općina Konjic je takodjer poznata kao jedno od najvećih nalazišta stećaka - srednjovjekovnih kamenih nadgrobnih spomenika koji su postavljani u periodu između trinaestog i šesnaestog stoljeća. odatle se dalje spuštam prateći Jablaničko jezero sve do gradića Jablanice. upravo tu se odigrala čuvena bitka na Neretvi iz drugog svjetskog rata te se još danas mogu vidjeti ostaci srušenog mosta. okružena je planinama Čvrsnicom i Prenjom za koji mi je već nekoliko ljudi reklo da je iznimno atraktivan. također odavde počima i dugački kanjon Neretve kroz koji se spuštam prema Mostaru.


KONJIC


ĆUPRIJA U KONJICU


STEĆCI U KONJICU


BOSPOR U HERCEGOVINI (JABLANIČKO JEZERO)


IZAZOVNI PRENJ


SRUŠENI MOST NA NERETVI IZ DRUGOG SVJETSKOG RATA (JABLANICA)


NERETVANSKO JEZERO - BROJNA UZGAJALIŠTA RIBE


nažalost kako mi je propalo očekivano domaćinstvo u Mostaru, prespavao sam van mjesta te drugi dan obišao grad samo u par sati koliko mi je preostalo prije slijedećeg mraka. grad mi se svidio na brzinu, ali mi se nisu svidjele stroge podjele po etničkom i vjerskom ključu. nažalost nije to slučaj samo ovdje, pa čak ni samo u BiH, dosta bi se o tome dalo pričati, ali nije tome mjesto u ovome blogu. još istu večer sam napustio Mostar i na samom prijevoju iznad grada prespavao na parkingu kod Ivana koji me je ponudio da nešto pojedem i popijem te mu zahvaljujem na tome. ujutro sam krenuo prema Tomislavgradu ili Duvnu tj. mjestašcu Brišniku gdje me je čekao Jozo Musić s kojim sam zajedno grijao školske klupe, a kasnije i odrađivao smjene u kuhinji. njegovi roditelji žive ovdje, pa se je baš poklopilo da im je došao u posjetu. proveo sam lijepa dva dana u društvu njegove obitelji oprao sve šta sam trebao i prikupio snagu za dalje. iznenadili su me sa odličnim domaćim pršutom, pa se nadam da ću ga ja jednom iznenaditi sa ličkim dimljenim sirom. posudiću mu i bicikl da dođe u Liku.






MOSTAR


POKER ASEVA




STEĆCI NA RIČINI


DUVANJSKO POLJE




OBITELJ MUSIĆ ( FAMILY MUSIC)


RUTA ( Drina - N.P. Sutjeska - Prača - Sarajevo - Hercegovina )

- 03:27 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 05.10.2011.

U ZEMLJI KANJONA ( Komarnica - Piva - Tara )

posto je i slijedeci dan u Podgorici opet bio pljusak odlucio sam krenuti prema Niksicu da skratim put, ali sam stigao samo do okolice Danilovgrada gdje me primio cuvar Đurica u radnicki kontejner. nije bio problem prespavati u satoru, nece promociti sigurno, ali ako pada kisa ujutro nije bas ugodno izici iz njega i to sve spakirati po kisi, pa onda treba opet stajati kasnije i to sve susiti, ali sve je to rock and roll.
moram priznati da sam imao srece sa vremenom, gotovo da i nije bilo kise cijelim putem, a ono malo bi uglavnom padalo nocima. na vrucine sam se ionako bio navikao. i tako pomislih, sad cemo ja i Đurica po jedno domace Niksicko, ali vraga - on nece. pa nece ni kavu, pa ni sokic, loze nisam imao, pa mi bilo neprijatno. kad sam ja radio po gradđevinama pivo se nije odbijalo, ali vremena se mjenjaju. cijelu noc je kisilo, a ujutro se malo razvedrilo i ja sam otisao trenutak prije nego su radnici dosli.






PODGORICA




DJURICA

izmedju Danilovgrada i Niksica na suprotnoj strani od magistrale se smjestio visoko u stijeni na brdu manastir Ostrog - vjerovatno najposjeceniji manastir u Crnoj gori. kad sam vec bio u blizini odlucio sam ga posjetiti. put je prilicno strm, pa sam dobro natopio majicu dok sam dopedalirao. tako da me nije iznenadilo kad sam naisao na crkvu svetog mucenika Stanka odmah ispod manastira . sta je njega izmucilo to nisam saznao.
ali sam saznao da mi je pukla zbica na zadnjem kotacu koji se zbog toga iskrivio. nisam ju mogao zamijeniti jer je bila bas na strani zupcanika koji treba skidati, a za to treba specijalni kljuc koji nisam imao. pokusao sam zategnuti ove najblize parne zbice, ali su se izlizale tako da nisam mogao nista. kotac je previse zapinjao i vjerujem da bi unistio vanjsku gumu da sam probao voziti. umjesto toga sam zakukao - imenjace pomagaj, dovoljan je jedan mucenik ovdje, sta da radim? ubrzo se pojavio tu neki covjek koji me prebacio za 10 eura zajedno s biciklom do servisa u Niksicu. proslo je jos dosta vremena dok smo pronasli Cerota koji je kasnije cu saznati jedan od najboljih majstora i najvecih biciklistickih entuzijasta u Crnoj gori. clan je biciklistickog kluba Perun iz Niksica, a naisao sam par dana kasnije i na njegov prirucnik o planinskom biciklizmu. on je brzo popravio bicikl , a ja sam pozurio potraziti kakav zaklon gdje bih prenocio jer se nisam zelio udaljavati iz grada, naime sutra sam trebao konacno zavrsiti prethodni blog o prolasku kroz Albaniju.




MANASTIR OSTROG




SV. MUCENIK STANKO


MAJSTOR CERO




NIKSIC


PRENOCISTE

kod skretanja za selo Brezna primjecujem tablu - kanjon Komarnice i etno selo Montenegro i tu odlucujem skrenuti. nakon desetak kilometara stizem do etnosela gdje me domacin Ivica informira kako da se spustim do rijeke Komarnice koja se proteze juzno od Durmitora u pravcu istok - zapad probijajuci se gotovo cijelim svojim tokom kroz velicanstveni kanjon dubok ponegdje i vise od 500 metara. ali to nije sve - jedna od pritoka Komarnice prolazi kroz kanjon Nevidio za koji kazu da je posljednji otkriven u Europi, a suzava se na nekim mjestima na sirinu od pola metra te ga je moguce proci samo pješke sa odjelom od neoprena, uz nekoliko skokova.
ja se spustam za nekih sat hoda po strmini do rijeke Komarnice i tu otkrivam djelic njene ljepote, a za vise su trebale bar one gumene visoke ribarske cizme sto dodju skoro do vrata. moglo se proci po petstotinjak metara na obje strane rijeke, ali dalje ne. na povratku su mi domacini iz etnosela Montenegro ponudili da se odmorim i najedem kod njih, sto sam rado prihvatio. inace u etno selu uz hrpu domacih proizvoda imaju u ponudi i odlaske na rafting Tarom, voznje po Pivskom jezeru, razne izlete, radionice i sl. (vise na Etno selo). na menu karti sam vidio da se spominje cuveni pivski sir, pa mi to zagolicalo mastu - gdje se tu dodaje pivo. cuo sam za pivski kvasac, pivsko tjesto i sl., ali kad bi se docepao recepta za pivski sir gdje bi mi bio kraj? vec sam razmisljao da ulovim kuhara nasamo da mi dade ili proda recept, pa da se ja kasnije malo pravim pametan, kad mi je nekako sinulo da se cijela pokrajina zove Piva po istoimenoj rijeci te da je taj sir samo dobio ime po tome. inace sir je odlican, malo me podsjetio na licki skripavac. ali evo upravo sam malo proguglao i naisao na informaciju da cesi vec imaju neki pivny (pivski) sir koji se namace u pivo tako da smo ipak nesta naucili ( a i probat cemo ) .


OKOLICA NIKSICA




BAS SE NECU MAKNUT










KOMARNICA






MMMMEKANO








ETNO SELO MONTENEGRO

pozdravljam se s domacinima i odlazim prema gradu Pluzinama koji se je smjestio na obali Pivskog jezera gdje prelazim veliki most i odatle cesta prati dalje kanjon rijeke Pive sve do granice sa BiH. upravo ovdje se i spusta cesta sa Durmitora, a ja se stalno zaustavljam i trazim razloge da sto sporije odem iz ovih krajeva. odlucujem ovdje i prespavati, naime cesto mi se desavalo na putovanju kada se probudim jos u polusnu, pa se probavam sjetiti gdje sam i onda kad otvorim oci i ugledam prirodu samo se zadovoljno nasmijem. a bar je ovdje razloga za smijesak bilo - nikad nisam vidio da se priroda tako poigrala i na relativno malom podrucju ponudila takvu kombinaciju prekrasnih planina i dubokih kanjona kao u sjevernoj Crnoj gori. tesko fotografije mogu docarati velicinu, zvukove i osjecaje kao kada to doživljavate tamo. slusajuci povremene odrone dolazim napokon i do izlazne granice iz Crne gore kod mjesta Šćepan polja i kako se upravo tu spajaju rijeke Tara i Piva saznajem da se ipak moze prvo cestom pa pjesice uvuci dvadesetak kilometara u kanjon Tare koji je drugi najdublji na svijetu odmah iza americkog Colorada. nisam dvojio ni minute, okrenuo sam desno i krenuo. Bosna i Hercegovina ce i sjutra cekati na istom mjestu.






PIVSKO JEZERO






U KANJONU PIVE








TARA


RUTA ( Komarnica - Piva - Tara )

- 16:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 03.10.2011.

BAR - SKADARSKO JEZERO - DURMITOR

na samom ulasku iz Albanije u Crnu goru dvojio sam kratko dali da krenem na sjever cestom duz Rumije planine ili da se spustam na more, ali nekako je prevagnula zelja da omirisem Jadran po prvi puta ove godine. spustio sam se prvo do Ulcinja da vidim veliku plazu koja se proteze juzno od grada, pa sve do usca rijeke Bojane koja dijeli Albaniju od Crne gore. jos iz skolskih dana sam zapamtio da je to najveca plaza na istocnom jadranu (oko 13 km). krecem dalje na sjever obalom i stizem do mjesta Dobre vode, pa je tu valjalo isprobati koliko su stvarno dobre. malo sam se provozao po mjestu i spazio nekakvu lijepu parcelu te mi je susjed - cuvar dozvolio da tu kampiram. plac je bio od strojarske ili masinske skole iz Beograda, a kako je ista vec zapocela nije bilo kampera osim mene. razvijam sator, pravim prvu crnogorsku pašticu - večericu i odlazim kod susjeda gledati kosarku. nisam gledo televiziju dobrih 3 mjeseca, do tada.
sutradan sam se okupao u moru za dorucak, pa krenuo dalje prema gradu Baru.






VELIKA PLAZA


KALIMERE ZA IZLOV RIBE


DOBRE VODE


SIMETRIJA

na podrucju Bara me malo iznenadila brojnost starih maslinika, a na samom ulazu u grad raste jedna za koju kazu da je starija od 2000 godina. nedaleko odatle nalazi se utvrda - muzej stari grad Bar ciji poceci datiraju iz sedmog stoljeca, a svi slijedeci osvajaci su tu izgradili ponesto tako da se sada mogu vidjeti ostaci iz razlicitih stilova koji su bili dominantni kroz ovdasnju povjest. inace suvremeni Bar je najvazniji grad na crnogorskom primorju sa lukom, marinom, turistickim kapacitetima i povezan je zeljeznickom prugom sa Beogradom. ta je pruga svojevremeno proglasena za najljepsu u bivsoj drzavi sa nebrojenim tunelima i mostovima iznad dubokih kanjona.
nedaleko od grada u okolici Sutomora postoji novoizgradjena cesta koja tunelom povezuje primorje i kontinentalnu stranu u pravcu Skadarskog jezera. kako bi mi prolazak tuda ustedio sigurno dan , a tunel je dobro osvijetljen i ima dovoljno sirok trotoar po kojem bih mogao proci odlucio sam probati. naplata je bila na izlaznoj strani. imao sam jos jedan adut u rukavu - na zadnjoj bisagi zalijepljen natpis Zajednica Crnogoraca Rijeka koji su mi dali rijecki prijatelji i jedni od sponzora te ih ovom prilikom pozdravljam i zahvaljujem se.
nada je kratko trajala, nakon jedno kilometar i po sa druge strane ceste u tunelu se zaustavlja dzip i signalizira mi da stanem. covjek izlazi iz auta te mi govori da se moram okrenuti i vratiti nazad.
pa vec sam prosao pola, pa nisam znao da nesmijem, pa recite da me niste vidjeli, pa spremaju mi docek u Podgorici, pa jel mozemo kako - nista nije pomagalo, odgovor je bio - kamera te snimila, nazad ili moram zvati policiju. na kraju mi se upalila lampica - dajte mi koju minutu da ovo sve rastavim i ubacim u dzip, vi se ionako vracate na tu stranu, a to nije prekrsaj, zar ne? covjek se sazalio i rece - ako moze stati, trpaj. i tako sam u rekordnom roku to potrpao unutra, a on me prebacio na drugu stranu i nije cak ni pice htio popiti. ali ja jesam!
dopedalirao sam do Virpazara, gdje se skrece prema Skadarskom jezeru, najvecem jezeru na balkanu i najvecem stanistu raznih ptica mocvarica u Europi. oko 2/3 jezera pripada Crnoj gori, a ostatak Albaniji. podrucje Skadarskog jezera cini ujedno i jedan od pet nacionalnih parkova u Crnoj gori. preostali su Durmitor, Lovcen, Biogradska gora i Prokletije. odmah u sumi na strateskom mjestu iznad Virpazara se nalaze ostaci utvrde Besac iz 15 stoljeca i to mi se ucinilo idealno mjesto za prenociste. jutro poslije sam krenuo jos dalje i vise cestom prema planini Rumiji nebi li iz pticije perspektive dozivio samo jezero i napravio koju fotografiju, ali je cijelo podrucje bilo cudnovato maglovito te sam odustao. kasnije saznajem da kako vec dugo vremena nije bilo kise izbili su brojni pozari na brdima, kao i u okolici jezera i ustajali dim se natalozio i onemogucavao vidik. pa sam se uputio u Podgoricu i potrazio Vuka mog ovdasnjeg domacina.



STARA MASLINA




STARI GRAD BAR



MA PROLAZIM 100 %


DOBRO SE ZAVRSILO


VIRPAZAR


UTVRDA BESAC (15 st.)


KAD CE TO JUTRO VISE ?


SKADARSKO JEZERO


ZAKON JE ZAKON


cinila mi se najlijepsa varijanta krenuti biciklom uz Moracu prema Mojkovcu, pa dalje kroz kanjon Tare do prelijepog mosta na Djurdjevic Tari i tu se uspinjati sve do Zabljaka. no za dva dana su bili najavljeni pljuskovi i promjena vremena te mi je bilo zao ne iskoristiti lijepo vrijeme i vidjeti Durmitor. slijedeci dan sam otisao busom u 5.45. za Zabljak i odatle se prebacio sto pjesice, a sto autostopom do juznog sedla na cesti koja vodi prema Pluzinama odakle se moze ka vrhovima. cesta je toliko lijepa i izazovna za prelazak biciklom da mi je doslo da placem. ima nekoliko prijevoja od kojih je najvisi upravo ovaj na oko 1900 m.n.v. , a potom se naprosto obrusava prema Pivskom jezeru nedaleko Pluzina. ali slika ce to bolje docarati.
planinarski uspon sa juznog sedla prema Bobotovom i obliznjim kukovima nije duzi od par sati, a otvaraju se prekrasni vidici prema okolnim vrhovima, Skrckom jezeru i Sarenim pasovima koji su zastitni znak po kojoj cete prepoznati ovu planinu na mnogo slika.




CESTA ZABLJAK - PLUZINE


SARENI PASOVI


VRH BOBOTOV KUK


LEDENA PECINA


sam silazak otvara vise varijanti, a kako sam predvidio zanociti spustio sam se do nekakvog bivka na Lokvicama u pravcu Crnog jezera. ovoga puta sam nosio i sator za svaki slucaj, a nije mi trebao. tu srecem jednog mladog Poljaka koji se uputio samo s bocom vode i bez baterije prema jezeru koje je bilo udaljeno na bar sat i po, a mrak je vec padao. pozvao sam ga unutra da ostane i ponudio i sator da se umota, ali nije vrijedilo. neznam di je zavrsio, ali se nije vratio, a vjetar je ludio cjelu noc. znat ce valjda za drugi put.


NAPOKON NISAM ZABORAVIO SVIJECU


BIVAK LOKVICE ( ujutro)


JOS KOJI POGLED




CRNO JEZERO

sutradan se spustam do predivnog Crnog jezera i ustanovljavam da nemam novcanika, sve sam pretrazio i nisam nasao te sam krenuo nazad prema bivku. nakon nekog vremena mi je sinulo da mi je mogao ispasti u samu vrecu za spavanje koju sam samo smotao i srecom je tako i bilo. to mi je pristedilo par sati i spasilo me od proloma oblaka koji ce uskoro uslijediti, a da i ne govorim da mi je i ustedilo nekih tridesetak eura koji su bili tamo. na izlasku iz Zabljaka ustopirao sam neke Britance za pola puta, a za drugu polovicu je bus naisao upravo prije potopa. brisaci bas i nisu radili kako treba, no sofer je radio cuda. vratio sam se kod Vuka mokrih nogu i mrtav umoran, ali obavljenog posla. ostatak dana provodim u odmaranju i cavrljanju sa njim. prica Vuk da prima cesto couchsurfere, pa da se od svakog ponesto nauci. netko nesto skuha, netko isprica, a ja nijedno ni drugo. al kad on svrati kod mene ima da kuham sve u sesnaest. inace kat iznad zivi njegova baka koja pravi super domace sokice, posebno od mente, a imaju i dva psa - Bila Klintona i Srećka. Bil ima vec petnaestak godina, pa vise nisam bio siguran ko je tu srecko.


JA, VUK i BIL KLINTON


VUKOVA BAKA


RUTA ( Bar - Skadarsko jezero - Durmitor)


- 14:47 - Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 17.09.2011.

DRAČ - TIRANA - SKADAR

dana 10. 09. nakon dvadesetakak sati voznje polupraznim autobusom, u jutarnjim satima stizem u Durres ili Drac na albanskoj obali Jadranskog mora. voznja je bila ugodna, jedino se grcki carinik malo zanio, pa poceo drzati lekcije iz povjesti, ali nisam to uzeo za ozbiljno. tokom svih prelazaka granica u ovih stotinjak dana nisam imao nikakvih problema, niti gnjavaza. bilo je i saljivih situacija - na ulazu u jednu zemlju je mladi policajac ili carinik svirao gitaru, na drugom se nije vidjelo nista od duhanskog dima, pa mi je udaren pecat na krivo mjesto, a na trecem jednostavno nije bilo nikoga...

bicikl sam razmontirao i popakirao ne bi li kako izbjegao ekstra troskove, ali uzalud, kondukter mi je rekao da su dozvoljene samo dvije torbe po glavi, na sto sam izvadio kolut trake i krenuo spajati moje pakete, ali se on samo nasmijao i rekao :" extra cante(torbe) - extra para". prvo me trazio 30 eura, pa sam se sada ja samo nasmijao, dao mu cenera (10 eura) i rekao: " para jok", nakon cega se on primirio.
prilikom ponovnog montiranja bicikla na ulici u Draču moralnu podrsku mi pruza lokalni sakupljac boca, pa smo kasnije podjelili moje zalihe preostalog turskog sira i paradajza, a on je odnekud izvadio rakijicu za dobrodoslicu. nisam to mogao odbiti. kasnije primjecujem da puno kontejnera sa smecem nema po dva kotaca. da nebi dobili noge. ali šta je to prema običajima pokrivanja kokošinjaca sa tablama oprez - mine u nekim slavenskim zemljama.
malo sam prosvrljao kroz najvecu albansku luku i drugi grad po velicini u zemlji. u samom Dracu, a jos vise u okolici postoje brojne plaze, a kako je bilo jos uvijek bilo vruce tako se je moglo i sresti dosta turista. nisu to mase turista na kakve smo navikli u gotovo svim turistickim mjestima sirom Europe. mada sumnjam da ce i to dugo potrajati. cijene su ovdje najjeftinije u odnosu na bilo koju drzavu u okolici, dosta ljudi prica talijanski, internet kafea, pizzeria, kavana s odlicnim lavazza ili illy kavama ima posvuda. zapravo jos od beogradskih dana nisam popio postenu kavu. te nemaju mlijeka, te samo iz vrecice, te sipaju po dva decilitra,, pa traze po nekoliko eura, u nekim zemljama uopce ne koriste talijanske makine na kakve smo navikli tako da sam se ugodno iznenadio ovdje.
kasnije sam potrazio couchsurfera Elvina koji mi je ponudio gostoprimstvo. dogovorili smo se da malo odmorim, pa navecer da malo posjedimo zajedno, ali sam zaspao ko zaklan i nije me uspio covjek probuditi do sutra.
bilo mi je zao, ali već sutra smo ulovili malo vremena i otisli zajedno do njegovog iznajmljenog foto studija. Elvin je fotograf specijaliziran za svadbe, ali mi je pokazao i nekoliko privatnih albuma koji odusevljavaju. pogotovo album nazvan "lost people" snimljen u romskom predgradju Tirane prije njihovog protjerivanja od tamo. kasnije je napravio pravu seriju fotografija kako ja mjenjam i krpam nanovo probusenu gumu. ovaj puta sam vanjsku bacio u najdublji kontejner.


STA JE TU JE








DURRES ili DRAC


ELVIN

isti dan odlazim u tridesetak km udaljenu Tiranu u hostel Backpaker, koji mi je preporucio svicarac Samuel, prijatelj iz turskih dana. rekao je da je to najbolji hostel u kojem je ikad bio. tvrdnja je bila tocna, barem po mome misljenju. hostel je zapravo neka stara vila u centru Tirane sa predivnim vrtom u kojem se moze i kampirati za pola cjene, ukljucen dorucak, imaju jeftinu ves masinu, jos jeftinije pivo, a personal je bio nenametljiv i jako susretljiv. najbolja je bila vecernja atmosfera u vrtu, tko god bi nesta kupio ili skuhao nudio je okolo, mogle su se dobiti svakakve informacije, ustvari ljudi su se vise druzili nego inace na takvim mjestima. ukratko hostel u koji svako tko ovdje prolazi treba navratiti. odmah iza ograde je vladao prometni kaos kakav se rijetko srece u Europi. mozda previse auta, premalo semafora i ustvari premalo ulica, tako da trube rade sto na sat. negdje sam procitao da samo dvadesetak godina ranije ovdje gotovo da i nije bilo privatnih automobila. a sada krkljanac posvuda. ipak, kombinacija lezernosti iz vrta i odlaska u grad ili samo do obliznjeg marketa gdje se jako brzo treba pribrati kako bi se uspjesno preslo nekoliko ulica mi je davala dodatnu draz boravku tamo. ostao sam i slijedeci dan te pisao prosli blog o Anadoliji.






HOSTEL BACKPAKER


SKENDERBEG TRG


SARENE ZGRADE - zastitni znak grada


NA MUCI SE POZNAJU JUNACI

jutro poslije odlazim iz Tirane na sjever u pravcu grada Lezhe. nazalost za odlazak na istok ili sjeveroistok i tamnosnje planine nisam vise imao vremena, a i moje zalihe su se opasno pritanjile.
na izlasku iz Lezhea trazio sam kakvo mjesto za kamp, ali malo se potraga oduzila, pa me je vec ulovila noc. stao sam ispred neke lokalne benzinske pod svijetlo, izvadio nesta hrane i poceo jesti. uskoro dolazi radnik i daje mi stolicu, a ja mu citam sa papirica na albanskom recenicu - mogu li postaviti sator u vasem vrtu (u ovom slucaju iza benzinske)? vec sam ja unaprijed odmjerio komadic livadice odpozadi, ali covjek me nakon kraceg razmisljanja provodi do obliznjeg i ogradjenog nogometnog igralista. mogao sam spavati gdje sam htio - na golu, na centru, na krilu... ipak, nisam zelio otkrivati toplu vodu. privezao sam svoju bicikletu za stativu i smjestio se u kaznenom prostoru i prespavao ispred gola. i nitko mi nije zvizdao.



BUNKERI SU POSVUDA


BOJLER


RIJEKA MAT


SPAVANAC I PO

kasnije nastavljam prema Skadru, trecem gradu po velicini u Albaniji, koji se smjestio na jugoistocnoj strani Skadarskog jezera. grad je cesto prelazio iz ruke u ruku raznih osvajaca, a od tridesetih godina ovog stoljeca je konstantno u granicama Albanije. odavde je krenuo ustanak i rusenje vladavine Envera Hoxhe koja je prilicno izolirala zemlju od vanjskih utjecaja sta je opet utjecalo na to da Albanija ima vjerojatno najkasnije i najslabije izgradjenu infrastrukturu u Europi. na drugu stranu, ako se pitate koji automobili prevladavaju albanskim ulicama iznenadjujuci odgovor je - Mercedes. jos dok sam bio u Grckoj primjetio sam da su gotovo svi auti albanske registracije tamo - petnaest do dvadeset godina stari Mercedesi. razmisljao sam to spomenuti na blogu, ali sam ipak pricekao da vidim dali cu mozda svracati u Albaniju, pa da vidim iz prve ruke o cemu je rijec. i u Dracu i u Tirani, a i u Skadru je bilo ocito da ih ima puno. nisam zelio napamet spominjati postotak, pa sam se zaustavio na mostu iznad rijeke Drin na ulazu u Skadar i poceo brojati. od prvih stotinu vozila ukljucujuci i kombije i kamione koja su prosla preko mosta nevjerojatnih 43 su bili marke Mercedes. nisam bas siguran da bi postotak osjetno pao kod veceg uzorka. sumnjam da ih igdje ima vise u odnosu na ukupan broj. ako netko cita ovo u Imotskom neka napravi isti pokus, pa nek javi, a kroz Hercegovinu cu proci i javno se izvinuti, ako budem u krivu.
iz Skadra sam se uputio prema obliznjoj crnogorskoj granici, ali u Muriqanu, zadnjem selu s albanske strane se zaustavljam u razgovoru sa lokalnim stanovnicima koji su cirkali ispred lokalne trgovine i oni su mi rekli da mogu prespavati na njivi preko puta, sta sam sa zadovoljstvom prihvatio. cjelu noc mi je drustvo pravio magarac koji je bio privezan na par metara od satora i kad god bi se ja probudio on bi nesta zvakuljao.
eh , di bi mi bio kraj kad bi se mogao najesti od trave kao on...mozda treba samo probati?


OSTACI ILIRSKE ROZAFA UTVRDE (ulaz u Skadar)


SAMO BROJITE


SUSJED IZJELICA


ZORA (selo Muriqan)

i tako je prebrzo prosla moja albanska pusestvija sa dozom zaljenja da nisam bar okrznuo albanske planine, ali ispunjen jer sam bar malo vidio ovu koliko - toliko slabo posjecenu zemlju. upravo je to njena velika prednost. takodjer ovdje se moze vidjeti suzivot crkvi i dzamija sto nije bas cest slucaj na nasoj planeti. i tu su Albanci korak ispred, a vrijeme ce pokazati dali grijesim..


RUTA ( Drač - Tirana - Skadar )


- 16:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 11.09.2011.

ANADOLIJA

ERCIYES DAGI

budjenje na vulkanu je ispalo predivno, nakon hladnjikave noci odskrinuo sam sator da vidim gdje smo i prve sunceve zrake su se probile tocno pod odgovarajucim kutem unutra da nas ugriju. ponio sam i kuhalo da nas iznenadim kavom, ali sam iznenadio samo sebe jer nisam u zurbi ponio upaljac. da bar sune kakva erupcijica, pozelio sam, ali ni vulkani nisu vise kao sto su nekad bili.
spustili smo se nize na jugozapadnu stranu i tu posakrivali sator, vrece i visak stvari. nekako smo se popeli na hrbat odakle staza vodi polukruzno prema vrhovima. tu negdje smo se i rastali jer je Manu bila prespora, pa smo se dogovorili da ona ode na nizi vrh, pa da vidi onda koliko ima snage, koliko ce biti sati i dali zeli dalje. negdje oko sat vremena prije najviseg vrha na 3916m na putu se isprecila 20-30 m visoka stjena i nije vise bilo jasno kako dalje. probao sam se uspeti, ali pred vrh je postalo preopasno bez uzeta, nije tehnicki stjena prezahtjevna, ali puca po svim savovima. odlucio sam se vratiti i zaobici ju. jasnu stazu nisam vidio, a nagib je jako ruzan 50-60% sigurno, ali najgore je sta gotovo da nije bilo cvrste tocke za koju se mozete uhvatiti. jos se ponegdje i snijeg topio odozgo i time jos pogorsavao situaciju. svaki drugi korak proklizava, pa treba gotovo leci na teren i balansirati tezinom pri svakom pokretu. za nekih 300-400m udaljenosti sam trebao vise od jednog sata. nakon zaobilaska potrebno je jos oko 20-30 min do vrha. ispod samog vrha se nalazi mali tunelcic-skloniste gdje se moze skloniti od loseg vremena ili prespavati. unutra nalazim osim biljeznice jednu kilu secera.
tako da sada moram malo razvezati o turskoj ljubavi prema doticnoj namirnici. zemlja je prepuna slasticarnica koje nude desetine vrsta baklava, halvi (alvi), turkish delighta (nekakve slatke kockice), svakojakih kolaca u obliku kobasica punjenih orasima, ljesnjacima, pistacijima i svime i svacim. na putu kroz zemlju sam vidio bar 3-4 ogromne sekerfabrik (tvornice secera), a imaju i secernu banku (seker bank). osim vode, caja i ajrana (tekuceg soljenog jogurta) uglavnom se piju nebrojene vrste secernih gaziranih pica svakojakih okusa. obicnu mineralnu (gaziranu) vodu bez okusa nisam nikad uspio pronaci.
secer na stranu, sa vrha Erciyesa pogled je prekrasan i vrijedilo je truda. nakon dugotrajnog silaska tocno pred sumrak nailazim na Manu koja me je cekala u podnozju planine, te smo se autostopom vratili do hotela Hunat gdje su nas cekali prijatelji iz kapadokijskog kampa Robert i Sabine iz Njemacke. oni su svoj uspon ipak obavili dan ranije.













SA LIJEVE STRANE - STJENA DETALJ










VRH


KAYSERI

hotel je smjesten nasuprot Hunat dzamije koja ima ujedno i vjersko-obrazovnu ulogu, pa su se po nekoliko puta na dan drzala predavanja na razglasu, a ljudi bi se skupljali po cijele dane ispred dzamije. u istoj ulici osim hotela je bio mali restoran, trgovina oruzjem, brico, dvije trgovine biciklima i urar. i gotovo svi su u jedan dan vec znali da smo tamo i cesto nam izlazili u susret, npr. mene su stalno obavjestavali na koju stranu je Manu otisla, a nju gdje sam ja. njoj je najlakse bilo reci da smo muz i zena jer su ju muskarci stalno zapitkivali jeli udata, pa ako kaze da nije onda bi se nabacivali, a nerijetko su prstale i bracne ponude. jos mi je rekla da ju ljudi ponegdje, a osobito zene gledaju drugacije sada kada putuje sa mnom. prije su je znali gledati kao cudakinju, a sada sa respektom, jer slijedi svoga muza na putu. opet s druge strane kada bi bila sama ljudi su je cesce pozivali u kucu, cijene su lakse padale i sl.. tako da je uvijek ona isla pregovarati kada bi trebalo srezati cjenu nocenja i svega sto se moglo. to su sitne stvari, nebih to nazvao iskoristavanjem, ali s druge strane muskarci su cesto krili svoje zene, a voljeli su se nabacivati sastrane.
u istoj ulici me je i osisao petnaestogodisnji mladic i pred kraj je izvadio upaljac i mimikom upitao jel moze?? samo sam odmahnuo u stilu, pali, pa sta bude. popalio mi je sve dlake sto su strsale iz usiju i nosa u nekoliko sekundi. tako se to ovdje rjesava.

i tako je dosao dan rastanka s Manu, ona se vraca busom u Goreme, pa ce odatle na jug, a ja sam odlucio krenuti na sjever prema Hatussasu, nekadasnjem glavnom gradu drevnih Hetita, pa odatle dalje na zapad prema Ankari.
prije odlaska iz Kayserija svracam na bazar isprobati pastirmu ili sušenu govedinu koja je ovdje kazu najbolja u Turskoj. malo je manje susena nego ova nasa, ali nista losija i dosta pristupacnija cijenom.
ali da budem iskren sta se tice ukupno dostupnosti i kvalitete suhomesnatih proizvoda po balkanskim zemljama malo se tko moze mjeriti sa Hrvatskom i Bugarskom. u Srbiji i Makedoniji ima ponude, ali manje kvalitetne. u Turskoj(osim pastirme) i iznenadjujuce u Grckoj prilicno lose.
sa druge strane bugarsko i makedonsko sirenje, turski peynir ili grcka feta su siroko dostupni, ukusni bijeli sirevi kakve necete naci u hrvatskim trgovinama - bar ne po pristupacnim cijenama .


HOTEL HUNAT




DZAMIJA PREKO PUTA


CISTACI CIPELA POSVUDA


PASTIRMA - OVDASNJI SPECIJALITET


SREDNJA ANADOLIJA

slijedecih dana na putu prema Hatussasu su obiljezili susreti sa brojnim pastirima i stadima ovaca, krava i pokojim magarcem kojih je bilo posvuda. kako su u Anadoliji carevali kangali ovcarski psi pozamasnih dimenzija koji su me vise puta najurili, tako sam gledao kampirati dovoljno daleko od sela, ali bi svako jutro bar jedno stado upravo tuda prolazilo. ali imalo je to svoju car. jedno jutro sam vidio sjenu kako stoji kraj satora i izasao te se pozdravio s pastirom koji me je samo pogledom ispratio kako se spremam i pozvao do obliznjeg stada. tamo smo doruckovali i poklonio sam mu suncane naocale. kasnije kada smo se rastali primjetio sam da me prati mladunce kangalija koje je bilo s njim. kako je bio planinski kraj nisam isao prebrzo te bi svaki put kad ja zastanem dosao i psic. pomislio sam da ga je on poslao iz zahvalnosti, ali slijedece jutro nakon sto smo se najeli pas je ostao spavati i nije vise isao dalje. zanimljivo, presao je sigurno 40-50km i odustao.
taj dan sam kupio u Yozgatu turski rijecnik, odlucio unaprijediti komunikaciju i stigao do Bogazkalea ili drevnog Hatussasa. tu je prije vise od 3500g na strateskom mjestu bio sagradjen grad unutar 6-7 km dugackih zidina. Hetiti su uspostavili prvo mocno carstvo na prostorima danasnje turske Anadolije, a njihov jezik pisan hijeroglifima i klinastim pismom smatra se najstarijim indoeuropskim jezikom. poznavali su kovanje zeljeza i stovali su 1000 bogova zemlje Hatti. u zlatnom dobu su se prosirili i na danasnju Siriju, a nakon provale naroda s mora njihovo vise stoljetno carstvo je pocelo slabiti, te su to iskoristili Asirci i Frigijci, narod koji je dosao s balkana i zauzeli vecinu njihovog carstva.
dan danas sa mogu vidjeti ostaci brojnih reljefa po stijenama kao i ostaci zidina, a vecina predmeta koji su iskopani tamo se moze vidjeti u muzeju anadolskih civilizacija u Ankari.
ipak, kada pomislim da se visestotina godina povijesti jednog mocnog naroda svede na jednodnevni obilazak lokaliteta uz prigodnu ponudu knjiga i suvenira, nekako mi to ne sjeda lako, ali vrijeme je neumoljivo, vjerovatno ce i nasu civilizaciju i nase bogove jednog dana svesti na sekundu mega-giga kompjutera. ako to uopce bude koga zanimalo.
ipak me utjesila cinjenica da su vjerovatno oni gledali ista brda, doline i rijeke kao i ja tih dana.


KUPAONA


PO TRAVI


SPALJENA ZEMLJA


JEDINI PRATILAC


I JEDINO STABLO U OKOLINI


RANOM ZOROM


JEZERCE


OVAJ ME PROBUDIO


PA POSLAO PSICA ZAMNOM


TURSKA BRACA DALTON




BOGAZKALE - kuce





HUSSEIN IZ BOGAZKALEA -krio je zgodnu mladu zenu koja nas je dvorila kroz zavjesu


PODRUCJE NEKADASNJEG HATUSSASA (iznad sume)


OSTACI HRAMOVA


HETITSKO PISMO




CAREVI I BOGOVI UKLESANI U STIJENI


TUNEL - prolaz ka nekadasnjem sjevernom ulazu u grad


PUZEVIM KORACIMA

nakon Hatussasa stizem do grada Sungurlua na prvi dan bajrama - najveceg muslimanskog praznika koji oznacava kraj posta. tu sam se malo opskrbio i bio sam neodlucan kojim putem dalje, ali kako nisam imao plina za kuhanje, krenuo sam brzom cestom i kracim putem prema Ankari.
tu su poceli problemi s gumama. vjerovali ili ne u 4 dana su se bušile 8 puta. (kasnije jos dvaput u Ankari). svaki put na drugom mjestu i svaki put sam vadio trnje ili zicice iz vanjskih. problem je bio sta nisam imao vise lijepila, a kako je bajram potrajao 3 dana nisam ga ni imao gdje kupiti . odljepljivao sam nekakve samoljepljive zakrpe sa bisaga, krpao superstrong izolir trakom, jedan kamiondzija mi je dao superglue, pa sam naisao i na vulkanizera i vracao se dva-tri puta u Sungurlu. pumpa se uzarila od trenja, a u svim tim prevrtanjima bicikla naopako radi skidanja guma - gubim ceonu svjetiljku-vondericu, nocno svjetlo za rame i noz-klijesta. pregurao sam bar 10-15 km i na kraju kupio 64 zakrpe i lose ljepilo u trgovini plastikom koja je jedina radila. pa i Saibaba bi se zabrinuo da je ziv , a kamo li ne ja. mozda bih trebao posjetit kakvu vracaru da mi vidi malo sta me je snaslo? ili kupit vanjske gume? jednu sam srecom imao. unatoc vise od 5000km gume mi nisu bas izgledale skroz lose.
ipak, nekako sam stigao u Ankaru i pozurio prije vikenda po bankovnu karticu koja me je trebala cekati u hrvatskoj ambasadi, ali ju je netko greskom poslao natrag. pokazalo se da je poste restante bio bolji izbor, ali zena je pricala samo turski, pa nisam bio siguran da imam tocnu adresu. pomirio sam se sa svime, pronasao najjeftiniji hotel u gradu za 8 eura i istusirao se nakon poduzeg vremena. rucnik je bilo ruzno za vidjeti, ali koga briga za to. komarci me nisu dirali.




SUNGURLU - BAJRAM


BIVAK ISPOD CESTE - KRPANJE GUME ZA DOBROJUTRO


CRTEZ U NAPUSTENOJ SKOLI


VOZAČ MI DAO SUPERGLUE


A OVAJ OKRPAO GUMU


OKOLICA GRADA DELICE - vinorodno podrucje


TRGOVCI POSVUDA UZ CESTU


GIGANT



KREVET NAPOKON


U NEDOSTATKU STRIKA



ANKARA

u slijedecih dan i po sarao sam po Ankari biciklom koliko sam stigao. grad ima stanovnika kao cijela Hrvatska, a velika vecina je izgradjena nakon proglasenja za glavni grad 1923 godine. primjetno je da se Ankara trudi izgledati supermoderno sa odmakom od azijskog štiha. u skoro svakoj ulici vise na fasadama ogromne zastave i slike Mustafe Kemala Ataturka, žene se oblace puno slobodnije, a i pivo je dostupno skoro svuda. gradske sluzbe rade sto na sat, nigdje nisam vidio da toliko ljudi skrbi o zelenim povrsinama kao tamo. svakih nekoliko kilometara se nalaze podrucja pod vojnom upravom sa naoruzanim vojnicima. u samom centru na brezuljku se nalazi Antikabir ili Ataturkov mauzolej sa njegovom monumentalnom grobnicom, muzejem rata za nezavisnost - rata sa Grckom nakon kojega je uspostavljena Turska Republika (1919-1923), njegovom privatnom bibliotekom, darovima stranih predsjednika i kraljeva, slikama i bistama drugih turskih generala i raznih poučnih ploca o reformama nakon uspostavljanja moderne drzave.
nekoliko km na istok nalazi se i citadella iz bizantskog doba sa koje puca predivan pogled na grad. odmah ispod se nalazi muzej Anadolskih civilizacija, vjerojatno najvredniji muzej u kojem sam ikada bio. rijetko se koja pokrajina u svijetu moze pohvaliti sa tolikim kontuitetom naseljenosti i brojnim kulturama i narodima koji su zivjeli na njihovim podrucjima. od paleolitika, Catalhoyuka - jednog od najstarijih gradova na svijetu (oko 7000g p.n.e.), broncanog doba, pa Asiraca, Hetitske civilizacije, Frigijaca, Lidijaca, Perzijanaca, Makedonaca, Rimljana, Bizanta, Seldzuka, Osmanlija, pa do danasnjh Turaka.






BIZANTSKA CITADELA I POGLED SA NJE






HETITSKI RELJEFI - MUZEJ ANADOLSKIH CIVILIZACIJA


CRTEZI IZ CATALHOYUKA - MUZEJ ANADOLSKIH CIVILIZACIJA






ATATURKOV MAUZOLEJ


CIFTLIGI PARK (park mladezi)


SLIKE ATATURKA POSVUDA


ATATURKOV BULEVARD - najvaznija ulica u gradu


OVO JE RIJETKOST - TURSKI BAR S PIVOM


ARMADA - ANKARA


ZAPADNA ANADOLIJA

izlazak iz Ankare na zapadnu stranu je dug oko 40-ak km sa nebrojenim predgradjima i svaki put kad pomislite da ste izasli iza brezuljka se krije slijedece naselje sa supershoping centrom koje izgleda kao grad za sebe. stotinjak km zapadno se smjestilo selo Yassilhoyuk na podrucju nekadasnjeg grada Gordiona iz 8 st. p.n.e. koji je bio glavni grad drevne Frigije. Gordion je poznat kao predstolnica kralja Mide koji je po legendi sve sto dodirne pretvarao u zlato. da sam bar znao, pa dosao ranije . ali ipak vjerovatno je grad jos poznatiji po gordijskom cvoru koji je Alexandar prema legendi upravo ovdje presjekao svojim macem. u posljednjem stoljecu su na ovome lokalitetu iskopane su desetine grobnih humaka frigijskih kraljeva.
nakon dva dana voznje stizem do okolice Ciftelera, a putem se mogu vidjeti brojni beraci kapule i dinja koji su zivjeli u satorima na poljima. na jedinoj farmi na putu od Ciftelera prema Hanu pozvao me farmer Sekir u goste. covjek zivi sam usred ničega, a strast mu je muzika, pa sam mu poklonio cd ( makedonski etno ). inace nabavio sam hrpu anadolske muzike (zapravo je Manu dobila besplatno - meni je trazio covjek desetak eura, pola sata ranije za triput manje albuma).
nedaleko odavde u pravcu zapada pocinje planinska regija gdje je i klima osjetno drukcija. noci su dosta hladnije, ali je dosta ugodnije za bicikliranje. sela su osjetno siromasnija sa brojnim kucama od kamena i blata.
nakon moje posljednje noci na otvorenome nedaleko Midassehira u sumarku kraj potocica nakon budjenja i pakiranja srecem 4 vuka ili caglja koji prelaze cestu na pedesetak metara ispred. dovoljno daleko od dometa objektiva, a dovoljno blizu da ih razlikujem od pasa. napomenuo sam to nekolicini pastira u blizini, ali se nisu previse uzbudjivali ili mi se bar tako cinilo. stoke je bilo posvuda, ali i golemih kangali ovcara. u Midassehiru se nalazi slijedeci frigijski lokalitet sa monumentalnim hramom kralja Mide koji je uklesan u stijeni, a u okolici se moze vidjeti jos manjih, slicnih uklesanih stijena i ostataka iz nekadasnjeg frigijskog grada. tko zna sto ih je natjeralo da odu sa balkana i da dojdu na ova podrucja. ako nista drugo, naisli su na mekse stijene.
putem dalje na sjever odlazim do modernog grada Eskisehira gdje sam odlucio sjesti na vlak za Istanbul. vlakovi su svi bili popunjeni, pa sam se krivio u cekaonici do 10 ujutro pokvarenog stomaka. covjek na naplati wc-a je znao bugarski, pa sam po toj liniji prebio troskove upotrebe na pola, a i to mu je sigurno bilo dovoljno za skromniji rucak. vratio sam se drugi dan u Istanbul i izmedju povratka vlakom preko Srbije za Crnu Goru i direktnog jeftinijeg autobusa za Albaniju odlucio za ovu drugu varijantu.






BERACI KAPULE


ULAZ U NAJVECU FRIGIJSKU GROBNICU


SEKIR


NJEGOVA FARMA


POSLJEDNJI TURSKI KAMPING


MIDIN HRAM U STIJENI


BOJE PRIRODE


STEPENICE IZ DOBA P.N.E.


BROJ STANOVNIKA I NADMORSKA VISINA


TURSKA SPECIJALNOST - SVIJETLEĆI MOST - ESKISEHIR






ANADOLIJA iznutra


pozdrav svim citateljima iz Albanije , nadam se da sam bar donekle docarao kako je izgledala posljednja dionica puta kroz Tursku, a bio bih sretniji kada bi ste malo vise komentirali sta valja, a sta ne valja ili sta biste zeljeli vidjeti. ovako ponekad pisem bez volje jer mislim da nitko ni ne cita.

POSEBAN POZDRAV PLANINARSKOM DRUSTVU KAMENJAK KOJE OVE GODINE SLAVI 50 GODINA OD OSNIVANJA.!!


RUTA ( Anadolija )

- 21:09 - Komentari (9) - Isprintaj - #

utorak, 06.09.2011.

MER NOIRE, KAPADOKIJA, Mt ERCIYES

ja i Emanuelle smo konacno krenuli iz Istanbula u pravcu Crnog mora. zelio sam svakako preci preko bosporskog mosta iako je to bila dosta teza varijanta nego brodom. nije cak bilo ni dozvoljeno, ali smo se sakrili iza autobusa i prosli kontrolu. prvu da, ali docekala nas je i druga. ipak nakon telefonskog poziva i slikanja s policajcem on nas pusta. inace osim u Bugarskoj i Turskoj se i nisam bas nesta nagledao policije po cestama. u Turskoj ih je puno, ali cini se nisu bas zainteresirani za pisanje kazni. ali zato Bugari vrebaju iza svakog ugla. mislim da nije prosao dan da nisam vidio kako se ispunjavaju listici.
prelazimo most i nakon pola dana konacno izlazimo iz grada. slijedeci dan zaobilazimo turisticko mjesto Şile i nazovi kraticom nailazimo do nekakve rajske plaze i tu dizemo rucnu. mjestasce se zove Imrenli, ima ogromnu plazu i hrpu novih apartmana, ali gotovo nigdje nikoga. savrseno.




MOST NA BOSPORU






NA CRNOM MORU

kad vec spominjem novo moram reci da je prosto nevjerovatno koliko je toga novoizgrađenog u ovoj zemlji. u svakom gradu strse komplet novi kvartovi, tesko je uopce vidjeti stare zgrade. pitam se samo gdje su ti svi ljudi zivjeli do sada. osim kvartova, nove ceste i autoputevi nicu kao u bajci. nekoliko dana kasnije iz razgovora sa Gulderen umirovljenom profesoricom u gradu Kandiri dobivam odgovor da je sve izgradjeno u zadnjih 8-9 godina brojnim kreditima, kako bi se Turska sto vise priblizila EU. dodao bih da su turski gradovi vizualno i nadmasili prosjeke EU. sigurno je da ima istine u njenoj tvrdnji, ali treba uzeti u obzir veliku inflaciju u Turskoj s pocetka desetljeca, nesta se moralo uciniti. nisam bio nikad prije ovdje, pa ne mogu usporedjivati, ali sigurno je da sam ostao iznenadjen. hrana nije bas jeftina, kao niti benzin, ali naprimjer karta za autobus Istanbul - Teheran kosta 35 eura. vise od 2000 km i duže od 40 sati voznje. litra eurosupera 95 dodje 4.30 lira ili 1.7 eura. neznam koliko je u Hrvatskoj sada. bilo je oko 10 kuna prije par mjeseci.
nakon dva dana uzivanja na moru dolazimo do Kandire i tu nas pronalaze umirovljeni profesori i pozivaju na razgovor i caj. nakon prikupljanja korisnih informacija odlucujemo se odvesti do grada Izmita i tu sjesti na vlak za Kayseri u Kapadokiji. zapravo priblizavao mi se termin za Ararat, pa je to ispalo najlogicnije rjesenje.


LEZECI POLICAJAC U TURSKOJ


I U GRADU - PRIRODA


KVADRATURA JE U PITANJU


DRAGI LICANI, NAUCITE KAKO SE SLAZE KRUMPIR

nakon 17 sati voznje i 25 eura troska za dva covjeka i dva bicikla stizemo slijedece jutro oko 10 h u Kayseri. ali, paf,, dobivam mail da se Ararat otkazuje 5-6 dana prije termina radi okolnosti koje nisu pod utjecajem turske planinarske federacije. zapravo mi se cini da su bile u tjeku operacije turske vojske na podrucjima gdje zive Kurdi na istoku zemlje, pa je to uzrokovalo otkazivanje. ako neko zna da grijesim neka me ispravi.
skratio sam grcku rutu, promijenio bugarsku, nakrcao se dodatnom opremom i sada sve to nizašto. a vec sam bio isplanirao potražiti arku, pa se lijepo vratiti s njom u Rijeku i parkirati ju u Viktor Lencu.
nije se tu nista moglo, popili smo po caj, pojeli po kiflu, okrenuo sam se za 180 stupnjeva i odmjerio oko 4000m visoki vulkan Erciyes dagi u oblacima. jos nikad nisam bio na vulkanu.


KIFLA U KAYSERIJU

ipak dogovor je bio da odemo prvo u srce Kapadokije, zemlje vilinskih dimnjaka ili stozastih stjena koje su nastale od stvrdnutog vulkanskog pepela ili tufa kroz hiljade ili milione godina ispiranja. na taj tuf su se s vremenom talozili slojevi tvrdjih vulkanskih stjena, koji su ponegdje ostali stajati na piramidama dajuci im danasnji oblik gljiva. ipak slike ce docarati vise od mojih rijeci. kako je tuf relativno mekan tako su ljudi izdubili u njemu ponegdje i citave gradove na nekoliko katova. osim gradova najpoznatije su krscanske kapele koje su prezivjele do danasnjih dana.
mnogo je knjiga o tome napisano i prica ispricano, pa bih samo spomenuo da takvih stjena i piramida ima jako puno, tako da mozete uzeti bateriju u ruke i ranac na ledja i danima se zavlaciti po rupicama kao misevi po svicarskom siru. to neznaci da nema turista, ali ima dovoljno za sve. mjesto je prelijepo, a pokazat ce se da se dade sresti i jako zanimljivo drustvance.
no krenimo redom, na putu iz Kayserija prema tamo smo uzivali u novim krajolicima, zapravo glavna je razlika bila sta ovdje kilometrima uokolo nije bilo nicega. samo benzinske pumpe i tu i tamo u daljini kakvo selo. pred sumrak dogovaramo spavanje pod vedrim nebom - na krovu benzinske pumpe.






NA PUTU IZ KAYSERIJA


AVANOS - GRAD LONCARA


KAO IZ BAJKE
















KAPADOKIJSKO VINO



GRADJEVINAC


WOUTER IZ BELGIJE

citav slijedeci dan lutam okolo i navecer stizem na talijansku vecericu u malome kampu u mjestu Goreme. nasli su se tu Mario i Mateo iz Italije koji su dosli na vespama dovde, zatim Mark iz Engleske sa zenom, sinom i dzipom na proputovanju za Ugandu. kaže da ce probati ostati zivjeti tamo, a ispricao nam je da je prije dvadesetak godina vec obisao Tursku s magarcem. i na kraju bili su tu i Robert i Sabine iz Njemacke koji su biciklisti-planinari, a imali su do detalja isplaniranu rutu za slijedece tri godine.




DRUSTVO IZ KAMPA


PRAVAC AFRIKA






GOREME

slijedece jutro se budimo zajedno s balonima koji lete iznad ovog podrucja svi u ranu zoru, vjerovatno jer je vjetar najslabiji tada. za razliku od onoga na Preluci koji je tada najpovoljniji (za jedrenje na daskama). jedan od njih prolijece niti na dvadesetak metara iznad nas te nam zeli pokazati da i mi mozemo biti unutra. ako stavimo ruku do lakta u dzep.
kasnije ja odlazim u obilazak Zelve-Cavusin podrucja koje je pogodio razoran potres prije nekih pedesetak godina te je veliki broj nastanbi tada i napusten, a Manu ostaje pisati neku molbu za prijem na studij teatra u Briselu. otkad je dosla u Tursku stekao sam dojam da nema nekakvog cvrstog cilja te je izmjenjala vec nekoliko varijanti, ali ovo sa molbom je izgledalo ozbiljno. navecer pada dogovor s Nijemcima da cemo se prekosutra naci na vulkanu Erciyes, a to je znacilo da sutradan trebam odbiciklirati nazad u Kayseri. isti dan sam konacno prelomio nesta sta me vec dulje mucilo. naime vec sam se neko vrijeme ozbiljno zagrijao da nakon Turske produzim do Teherana u Iranu, pa da se vratim autobusom. cak sam i nasao bazu i u Tabrizu i u Teheranu. bio bi mi to slag na tortu, Iran - jedna od dvije-tri kolijevke civilizacija - biciklom kroz sela i gradove. ali problem je bila viza. prvo sam se igrao nekoliko dana gluhog telefona s ambasadom, pa je dosao vikend, pa sam racunao da imam vremena dok stignem u Ankaru i onda sam uz pomoc profesorice Gulderen iz Kandire dosao do informacije da se viza moze zahtjevati iskljucivo preko agencija kojima se salje zahtjev, pa onda oni to proslijedjuju u Iranska ministarstva ili ko vec odlucuje o tome.
osim sta je viza i kostala nisam na vrijeme produzio pasos koji istice početkom oktobra, pa mi je i to visilo za vratom. osim toga cekala me jos i Crna gora i BiH prije povratka. kada se je bio otkazao Ararat nekako sam se ohladio jer nisam imao razloga ici na sam istok Turske. ali u blizini Cavusina smo naisli na mladog belgijskog biciklista Woutera, koji je prolazio ovuda i imao je vec izvadjenu vizu, pa bi mogli ici zajedno. pod hitno sam poslao molbu agenciji koja mi odgovara da njihov posao traje 6-7 radnih dana, a ne mogu mi garantirati koliko ce to potrajati u samoj iranskoj administraciji.
na kraju sam prelomio s tugom u ocima: ipak ici pod pritiskom isticanja pasosa nije bas pametan izbor, a opet tesko bi mi se bilo nakon Irana okrenuti i vratiti se nazad. uza sve poteskoce i odricanja zelja za odlaskom dalje raste iz dana u dan.
i tako sam odlucio ne čekati više vizu, oprostio se s Manu te krenuo prvo u Derinkuyu u posjet najpoznatijem podzemnom gradu, a odatle dalje okolnim putem prema podnozju vulkana.




DERINKUYU






NA PUTU ZA ERCIYES


SMRC, ODE BATERIJA

vjetar me je ubio, pa sam jedva odvozio dvije trecine puta prije noci. u medjuvremenu je zvala Manu da oce i ona na vulkan, pa smo se nekako izdogovarali da Nijemci sutra krenu rano, a mi cemo kasnije, pa cemo zanociti ispod vrha. sutradan smo se presvukli i ostavili bicikl i stvari u nekom jeftinom hotelu i otisli busom prema planini. nakon dolaska i nekoliko sati hoda smo dosli na okolo 3200m i pala je noc pa smo tu i prespavali. bilo je dosta hladno, a i stakori su se penjali po satoru. tesko je bilo za povjerovati da netko zivi ovdje. na sve strane samo kamenje.
malo je neobicno ovdje zavrsiti post, ali vec je tri i po ujutro, a sutra se trebam popakirati rano i krenuti busom na 20 sati dug put u Albaniju, pa mi se oci vec sklapaju///


RUTA ( Mer Noire - Kapadokija - Mt Erciyes )

ali prije Albanije slijedi post o gotovo 1000km bicikliranja kroz tursku Anadoliju, slike s vulkana , budjenja sa pastirima, svjetski rekord u pucanju guma ( i krpanju istih bez lijepila), ostaci drevne Hetitske i Frigijske kulture, kult Ataturka u Ankari, prolazak kroz siromasna turska sela, susreti s farmerima itd.

- 23:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 25.08.2011.

TURSKA (Trakija - Istanbul)

evoo me!
nedaleko od tursko-bugarske granice se smjestio grad Edirne na rijekama Tunca i Marica. krace vrijeme je bio glavni osmanski grad, a danas je poznat po natjecanju u pelivanskom hrvanju i po dzamiji Sellimiye, jednoj od najvecih i najznacajnijih u Turskoj. sagradjena u 16. stoljecu jedno je od najvecih postignuca carskog arhitekta Sinana koji je ucestvovao u gradnji vise od 130 dzamija.


FARI I STEFANO


SELLIMIYE DZAMIJA

u Edirneu nas je docekao Fari , mladi student drustvenih nauka i grckog jezika te smo se zadrzali jedan dan u gostima kod njegove obitelji. vecera sa turskom obitelji u mjesecu ramazana (posta) te nezaobilazni caj ostaju nam u llijepom sjecanju. Turci piju puno caja i to nekog slicnog nasem indijskom u staklenim casicama nallik sirokoj epruveti i to uglavnom kosta oko 1 liru. za jedan euro se dobije oko 2 i po lire. pusenje je skoro svuda zabranjeno, a allkohol se rijetko gdje toci. ipak moze se kupiti u nekim trgovinama, ali nije bas ni jeftin. na ulicama nitko ne pije, a u vrijeme ramazana niti ne jede preko dana. naravno da ne postuju svi ovaj obicaj, ali ponekad je stvarno tesko vidjeti ikoga. dali vecina stvarno posti cjele dane(od izlaska do zalaska sunca) illi samo u javnosti , dali radi socijalnog pritiska ili iz uvjerenja neznam, ali jednostavno tako primjecujem. ako usporedimo utjecaj crkvi na balkanu, prema sjevernoj Europi onda je on prilicno velik, ali usporedivsi ga s ovime u Turskoj onda je malen. ne odnosi se to samo na post vec i na broj crkvi ili dzamija. samo u centru Istanbula sam ih izbrojio vise od 150, naravno na karti. ipak ako zelite dozivjeti Tursku onda se je najbollje prilagoditi i prepustiti osjetilima. Turska je mnogo vise od onoga sto bi Europljanin koji nije bio ovdje pomislio. ali pođimo korak po korak.

na putu kroz tursku Trakiju (europski dio) mene i Stefana prate ogromna polja suncokreta te neprestane izmjene blagih uzbrdica i nizbrdica. nevjerovatno kako se je zemlja ovdje rasporedila kao u nekim pravilnim valovima i to gotovo cjelom duzinom Trakije. na putu susrecemo sredovjecni par Le Fontaine koji pjesaci iz Francuske do Jeruzalema. pricaju da su krenuli prije 4 mjeseca, nemaju mnogo prtljage jer spavaju po hotelima, a imali su ucrtanu rutu na mapi samo do Jordana da nebi imali eventualnih problema. vec prvih dana u Turskoj se dalo primjetiti razlike - ovdje su nam neprestano mahali , trubili, cesto kad bi smo zastali ljudi bi dolazili zapitkivati razne stvari i pozdravljati. osjetno vise nego u svim zemljama kroz koje sam prosao. s druge strane saobracajna pravila ovdje postoje izgleda samo u skolama, tko je brzi i jaci prolazi prvi. nema ono, ma pusti budalu, svi se ovdje guraju i trube, oduzimaju prednosti i jednostavno se treba navici na to. ako nema semafora, nema ni propustanja prelaza bez obzira, ako ste vec dosli i do pola ceste.


SVEPRISUTNI CAJ


LE FONTAINES - pjesacki par


RADNICI POZIRAJU


GORE - DOLJE (100-150km)


ISTI SATORI


TO JE ZIVOT

billi smo osjetno uzbudjeni, Istanbul je bio na dan- dva voznje od nas. Stefanu je to bilo krajnje odrediste, morao se vratiti na posao u destileriju grozdja u Udinama, a cekali su ga i zena i jednogodisnja beba. i meni je to bio jedan od ciljeva, tu sam trebao odluciti sta i kako dalje, a to je i najveci od svih gradova na mojem putu.
kada smo vec izbili na Mramorno more, igrom slucaja jer je meni pukla guma, srecemo Emanuelle iz Francuske koja se takodjer uputila u Tursku. svi zajedno odlazimo u kamp da prespavamo i pouceni prijasnjim iskustvima izbjegnemo ulazak u grad u vecernjim satima. Emanuelle ili Manu je netipicna biciklistica koja je krenula jos na proljece iz Lyona, a put ju je naveo i kroz Hrvatsku te mi pokazuje clanak na nasem jeziku iz lokalnih sinjskih novina. u kampu smo pravili vecericu - spagete Napoliten uz nadzor Stefana. doduse nije to bio kuhar Stefan sa hrvatske televizije, ali nisu ni spagete iz Francuske. kasnije smo na plazici gledali u daljini svjetla Istanbula i razmisljali sta ce nam donijeti sutrasnji dan.


MRAMORNO MORE


STEFANO I MANU U KAMPU


slijedece jutro ja i moj talijanski prijatelj krecemo dalje, a Manu je odllucila ostati jos malo. tabla na cesti je pokazivala oko 40 km do pocetka Istanbula, a kasnije ce se pokazati jos toliko do centra. do dana danasnjeg to mi je sigurno najnaporniji dan na cesti. 40 km neopisive guzve gdje ljudi voze i po zaustavnim trakama, trebalo je preci 20-30 izlazaka i ulazaka na autoput svaki puta se prebacujuci krajnje desno. vozaci jure vise od stotke, vecina ne daje zmigavce, znali smo cekati i po 10 min da bi presli na desnu stranu. grad je sav na nekim brijegovima te nije bilo izbora nego ici autoputem. nakon visesatnog pakla konacno stizemo mrtvi umorni u Sultan Ahmet kvart i trebalo je jos koji sat da pronadjemo krevete po iole razumnoj cjeni. nismo se ni stigli raspakirati kad je zvala Manu da je docekamo na autobusnoj stanici, a u medjuvremenu mi je bankomat progutao karticu (prvo mi se u Bugarskoj nalijepila neka naljepnica na cip druge kartice koja je prestala da radi, pa su mi kuci uplatili na novu karticu koja je sad progutana, pa sam ju ponistio, a banka ce mi poslati novu u Ankaru - i na kraju je ova prva kartica proradila na neikim bankomatima u Turskoj - pravi cirkus - zapravo nikad nisam ni volio plastiku, al nagovorili su me). na kraju je stigla Manu sa pricom da ju je prvo povezao neki covjek u autu ili kombiju, ali je iskoristio priliku, pa ju je poceo capavati, ali nekako je pobjegla i prebacila se autobusom do Istanbula.


ULAZAK U GRAD (ovo lijevo je zaustavna traka)






ISTANBUL NOCU

slijedece jutro smo svi zajedno pronasli kudikamo jeftiniji hostel u cetvrti Sirkeci. upravo ovdje se nalazi zeljeznicka stanica sa koje je godinama odlazio cuveni orient-express. nedaleko stanice zapocinju spletovi ulica punih standova, marketa, a uspinjuci se dalje na brezuljak dolazi se i do velikog bazara. to je natki1veni labirint ulicica
koji nudi robu sirokog asortimana u hiljadama trgovina, a ako se ne zelite cjenkati bolje da ni ne kupujete ovdje. zavisno od toga sta kupujete cjene se ruse od 30, pa i do 60 posto.








VELIKI BAZAR

nedaleko od cetvrti bazara se nadovezuje Sultan Ahmet kvart sa istoimenim trgom. osim broji1h hotela, hostela, muzeja ovdje se nalazi i Sultan Ahmet ili plava dzamija, a na drugoj strani istoimenog trga se nalazi Aja Sofija nekad najvaznija crkva u pravoslavnom svijetu koja je pretvorena u dzamiju, a danas je muzej.
pravi je dozivljaj prosetai trgom u vecernjim satima za vrijeme ramazana jer se sa zalaskom sunca ovdje okupljaju hiljade muslimana i turista koji u roku nekoliko minuta nakon sta hodza daje zvucni signal ispune svako slobodno mjesto svih ugostiteljskih objekata, kao i svako slobodno mjesto na ovdasnjim travicama gdje mnogo turskih obitelji iz unutrasnjosti provodi dane izmedju molitvi u obliznjim dzamijama.
kasnije odlazimo brodom do cetvrti Uskudar i Kadikoy na azijskoj strani Bospora i tu je interesantno spomenuti da lokalni mini autobusi ne krecu dok se ne napune, ali zato ne trebate biti na stanici, stati ce vam gdje hocete i pokupiti vas odakle hocete. naplate se vrse u voznji i to tako da svi koji mogu dodaju iz ruke u ruku novce do vozaca koji istim putem vraca kusure istovremeno vozeci nevjerovatnom vjestinom. istog dana smo otpratili Stefana na vlak za Beograd.




POGLED NA BOSPOR


BRODOM PREKO BOSPORA


USKUDAR CETVRT


ZA PUBLIKU


JEDAN OD MNOGIH


GROBNICA SULTANA MURATA




AJA SOFIJA


PLAVA DZAMIJA


posljednju Istanbulsku vecer Manu je otkrila predio oko tornja Galata u cetvrti Beyoglu. ovdje su se skupljali svi oni Turci i stranci koji nisu marili za pravila posta . bilo je to svega inzinjera, klosara, poslovnjaka, putnika, hipika drugim rjecima svih slojeva. atmosfera je bila sjajna. sjedili smo u krugovima skoro svatko iz neke druge price, ali svima je bilo zajednicko da popiju, provesele se i podjele neke svoje dozivljaje i misljenja s drugima. ovo je bila jedna od onih veceri koja se nikad ne zaboravlja


BEYOGLU (u sredini toranj Galata)


BICIKLIST HUUB IZ UTRECHTA (DESNO)


TORANJ GALATA


ISPOD TORNJA








ATMOSFERA


RUTA ( Trakija - Istanbul )

- 15:46 - Komentari (4) - Isprintaj - #

četvrtak, 11.08.2011.

STRUMICA-STRUMA-SOFIJA-RILA-MARICA

23/ 07 stizem na Dojransko jezero na Grckoj strani i tu prelazim makedonsku granicu. jezero je odisalo savrsenom mirnocom, a mjesto Star dorjan mi je zagolicalo mastu. ipak je to bila najudaljenija tocka u bivsoj drzavi za mnoge stanovnike Hrvatske. mnogi Makedonci su mi spominjali da su sluzili vojsku u Puli, Rijeci, Delnicama itd. te im je trebalo po dva dana putovanja vlakom da bi se vratili kuci. svi spominju lijepe uspomene, a poneki su vidjeli tada more i nikada vise.
vratimo se na jezero, ostao sam iznenadjen jer je Star dorjan zapravo turisticko mjesto sa hotelima, kampovima uredjenim plazama te je tamo prilicno zivahno. u to vrijeme se odrzavala nekakva manifestacija na kojoj se skupljaju penzioneri iz mnogih makedonskih gradova te je bila organizirana ziva muzika u parku. rostilji ili po makedonski skare mirisu sa svih strana.
put me dalje navodi preko ogromnih polja vinove loze prema Strumici. djelom od te iste loze se prave vina iz tikveskog vinogorja koja su nerijetko prisutna na policama hrvatskih trgovina (vranac, tga za jug i sl).









STAR DORJAN

jos istog dana stizem u Strumicu koja je najvazniji grad u istocnoj Makedoniji. glavni je agrikulturalni centar, a procitao sam i da svake godine imaju karneval. ali da se razumijemo, samo jedan je riječki karneval.
pronasao sam konak (prenociste) u crkvi Sv. petnaeset tivertopolski svestenomacenici. za deset eura sobica sa vecericom i doruckom. ostale sobe su bile pune radnika sa raznih strana koji su radili u Strumici. crkva je smjestena u srcu romske cetvrti te je bilo interesantno izaci van sjesti i promatrati. sve se obavljalo vani: od razne trgovine, kuhanja, ciscenja, igre, ofiranja, mlacenja, a ulicom su prolazili konji, traktori, auti, kokoske, psi, macke, magarci i bar cetri generacije ljudi. kao iz Kusturicinih filmova. nevjerojatno koliko energije i zivosti na jednom mjestu. kasnije se cuju i trubaci te sam saznao da prekosutra navecer ima neka svadba. rado bih ju ostao vidjeti, ali mi je bilo dugo cekati, a svadbe znaju potrajati i danima. mozda sam trebao ograniciti ovo putovanje na manje podrucje, pa nebih bio pod pritiskom da moram sve stici, ali sve ima svoje prednosti.


CRKVA - KONAK


OKOLICA

ali, vec sutra na izlasku iz Makedonije u mjestu Novo selo nailazim na svadbu. doduse nije svadba bila romska, ali orkestar je. bolje ista nego nista.






SVADBA

nedaleko nakon sta sam presao bugarsku granicu nailazim na Samuilovu krepost tj. ostatke nekadasnje tvrdjave i veliki spomenik sa uredjenim parkom. upravo ovdje u podnozju planine Belasice se u jedanaestom stoljecu odigrala bitka koja je dovela do propasti Samuilove drzave.




SAMUILOVA KREPOST

trebalo mi je naredna dva dana da prateci rijeku Strumu kroz dvije klisure ili klanca stignem do grada Blagoevgrad. ova pokrajina se zove Pirinska Makedonija, a sa istocne strane se proteze Pirinsko gorje koje je ujedno i nacionalni park.
ako bih ista preporucio iz pozicije biciklista putnika onda su to prolasci kroz klisure, ako je to moguce. gdje su klisure tu su i rijeke ili potoci i sume. uglavnom ste zaklonjeni od sunca, te se mozete i okupati, oprati stvari, ohladiti hranu, pecati ribu, kampirati, odspavati, sta god poželite








RIJEKA STRUMA

u Blagoevgradu sam imao dogovoren smjestaj kod mojih prvih bugarskih domacina, mladog para Nine i Petra koji zive u stancicu od niti 25 kvadrata, ali kada se dobro raspodjeli prostor nadje se tu i mjesta za goste. dan prije su ugostili jedan njemacki par. na zidu vise medalje koje je zaradila zenka zlatnog retrivera koja isto zivi s njima. sam grad mi je djelovao tipicno bugarski, stare zgrade iz socrealizma u kombinaciji sa novouredjenim trgovima sa fontanama i hrpom spomenika. valja spomenuti i da u centru grada ima ogromna zgrada americkog sveucilista, pa za vrijeme trajanja skolske godine sve vri od studenata sa raznih strana.





NINA I PETER (BLAGOEVGRAD)

slijedeci dan stizem u Sofiju gdje stanuje stari prijatelj, ali nazalost nije bio ovdje te sam dobio adresu od njegovog brata. prilikom ulaska u Sofiju mi ispada telefon na cesti te prelaze dva auta iznad njega nakon cega se upalilo crveno svjetlo na semaforu, pa ga uspijevam pokupiti neostecenog. Sofija me je malo iznenadila svojom sirinom, trebalo je preci dvadesetak kilometara od ulaza do centra. ispresijecana brojnim bulevardima u nekoliko traka sve je bilo dalje nego se cinilo. ipak volim takve izazove, sarati ulicama s mapom u dzepu i pamtiti prvo osnovne pravce i orijentire te kasnije nadogradjivati. ponesto pjesice, ponesto biciklom, ali vec nakon dan, dva se moze puno brze kretati po gradu. a to je prilicno vazno, ako se zeli sto prije pronaci informacije koje trebate. a u Sofiji sam trebao dosta toga porijesavati.






SVETA SOFIJA


VASIL LEVSKI STADION


ZELJEZNICKA STANICA


HARMONIKAS


NIJE LI NETKO MAZNUO REKLAMU


KONTROLA NA CESTAMA






SOFIJA

slijedeci dan ujutro prvo prelazim biciklom pola grada da bih dosao do autobusne stanice, ostavljam bicikl, odlazim autobusom do grada Samokova, pa mini busom do Borovetsa, pa dalje zicarom na Rila planinu. prvobitno sam planirao nakon Sofije nastaviti biciklom na Rilu, ali su najavili kise, pa je trebalo pozuriti. od zicare vodi dalje put prvo oko sat vremena ravnom stazom do pl. doma Musala, pa odatle oko sat i pol uzbrdo do samog vrha Musala koji je i najvisi na Balkanu (2925m). staza nije teska, a ako su mi makedonski vrhovi uskratili vidike onda mi se ovdje to mnogostruko vratilo. kako god se penjete tako se otvaraju vidici na brojna jezera. na samom vrhu se nalazi meteorolska stanica i vojni objekt.
planirao sam se spustiti oko 700-800 metara nize na suprotnu stranu te nastaviti kruzno do jednog prenocista (Chakar vojvoda) a sutradan se spustiti pjesice do autobusa. staza bas nije svjeze markirana, pa se je moglo orijentirati prateci tok nekog potoka koji su se izlijevali iz Maricinih jezera. upravo iz ovih jezera i obliznjih potocica izvire velika rijeka Marica ciji ce me tok voditi sve do Turske. spustajuci se nize brojni potocici su preplavili travnati dio, a gusta klekovina bora je onemogucavala zaobilazak. na kraju sam se izuo i krenuo kroz sami potok. ali sam ustanovio da sam izgubio negdje stativ i odlucio se vratiti. ubrzo sam ga pronasao, ali vise nije bilo vremena za cijeli krug te sam se po drugi puta popeo na Musalu u istom danu. u metoroloskoj stanici na vrhu se moglo prenociti i tu upoznajem grupu bugarskih planinara koji su se slatko nasmijali mojim neprilikama. oni su vec nekoliko dana bili na planini i kako su sutradan odlazili rjesavali su se zaliha te sam naisao u pravo vrijeme na mini festicu. na krovu balkana.
pridruzio se i dezurni meteorolog koji prica da se mora dizati svaka dva i pol sata da bi slao izvjestaj i tako danima. tjesio sam ga pricom da ima na Velebitu meteoroloska stanica i da isti covijek vec radi taj posao 20-30 godina. od njega upravo saznajemo da je za sutra ujutro velika vjerojatnost obilne kise, a to je znacilo da se treba dici zajedno sa suncem i sto prije sici do zicare.
pokazalo se da je bio u pravu i bila je to prva kisa na mojem putu u sigurno zadnjih mjesec dana. dok sam se vratio u Sofiju proslo je vec pola dana i shrvao me umor te sam jedva dosao do nekakve klupe za koju sam zavezao ruksak i zaspao.






RILA - JEZERA




ZALAZAK SUNCA


MILENA, MILA I TODOR






MUSALA UJUTRO

jos dok sam bio u Grckoj otvorila se mogucnost da se ipak penjem na Ararat u istocnoj Turskoj i to preko HPS-a. ustvari turski savez poziva clanove iz nekoliko okolnih zemalja te se svi zajedno penju krajem osmog mjeseca. troskove dozvole i vodjenja osigurava turski savez. ali tom prilikom se penje na planinu iz grada Igdira sa sjeverozapadne strane, a ne iz Dogubajazita kao sta je uobicajeno. uspon iz Igdira je kako sam cuo tezi i duzi i neophodne su dereze i jos nesta opreme koju nemam sa sobom. tako da sam u Sofiji bio dosta zaokupljen trazeci opremu. takodjer da budem iskren koliko god zelim ici na Ararat sama cinjenica da moram biti tamo tocno na odredjeni datum podosta komplicira stvari. morao sam mjenjati malo rutu, morat cu nositi vise stvari koje je steta baciti, ali ne zelim sada iznevjeriti ni sebe ni HPS koji je poslao prijavu za mene. ipak sam ja bio taj koji je donio odluku. osim toga svaku sofijsku noc sam iznova trazio gdje cu prespavati, pa gdje cu sa stvarima tako da se bas i nisam odmorio. zadnju noc sam prespavao u nekom superjeftinom hostelu, a kasnije se ispostavilo i da pojedine dame ugoscuju klijente u sobi do moje. ali cimer bugarski vozac je hrkanjem nadjacao sve ostale zvukove. prespavao sam s jednim otvorenim okom.












KROZ BUGARSKU

nakon Sofije sam malo usporio te sam se zadrzao dvije noci u Pazardjiku kod couchsurfera Nikolaja i Nine koji su mi spremili bugarsku tarator juhu od kiselog mlijeka, krastavaca, cesnjaka, oraha i kopra i moram priznati da je odlicna. inace bugari se hvale jogurtom sa nekakvom bulgaris specijalnom bakterijom - probao sam i to, ali nije bilo nista posebno. poznate su i banicarnice gdje se prodaju banjice - nekakve vrste bureka koje su bolje od nasih.






PAZARDZHIK


NIKOLAJ I NATASA

poslije me put prateci rijeku Maricu naveo u Plovdiv ili grad na sedam brezuljaka koji je jedan od najstarijih gradova u Europi sa gotovo 8000 godina naseljenosti, a sam stari grad je prepun znamenitih povjesnih gradjevina ukljucujuci i rimski amfiteatar. u Plovdivu sam i upoznao jednu dragu djevojku Gerganu Tabakovu koja me nagovorila da ostanem jos jedan dan te se nadam da cu je jos koji put vidjeti.










PLOVDIV


GREGANA TABAKOVA

na izlasku iz Plovdiva pa sve do turske granice sam se mimoilazio sa rijekama turskih gastarbajtera koji su se vracali u zapadnu Europu. jos sam se zadrzao u gradu Haskovu gdje sam bio gost kod treceg bugarskog para Ivana i Teri koji su vjerovali ili ne kao i druga dva para imali zlatnog retrivera. imali su jednu kancelarijicu u kojoj su organizirali programe za volontere koji su dolazili sa raznih strana. ivanova cura Teri je dok je on volontirao u Novom Zelandu prije koju godinu dosla kod njega autostopirajuci. zapravo svi moji domacini su zivjeli u superskromnim stanovima, u kojima gotovo nijedna stvar nije bila nova. jedna velika razlika prema ljudima u Hrvatskoj je da ovdje rijetko tko uzima kredite. ivan i teri nemaju ni frizider, a na moje pitanje kako skladiste hranu odgovara da ju ni nemaju. kupuju ono sta ce pojesti odmah ili sta moze stajati vani. ipak obadvoje imaju kakve takve stomacice i nisu se zalili na nista. tko zeli moze pogledati stranicu njihove volonterske organizacije www.activeideas.com.



IVAN I TERI

na izlasku iz Haskova nailazim na jos jednog biciklista koji je isao u istom pravcu Stefana iz okolice Udina. prvo smo samo popricali pa se kasnije opet sreli na putu i nastavili zajedno. Stefano je imao Kogu Mijatu - mozda i najbolji bicikl na svijetu za duge relacije i Lavazza kavu sa masinicom u torbici, a znao je engleski kao i ja talijanski - znaci slabo. nakon pocetnog opipavanja uspostavili smo jedan jako korektan odnos i do dana danasnjeg smo djelili i muke i zadovoljstva. covjek se nekako brze zblizi u vanrednim okolnostima. zajedno smo presli tursku granicu kod Svilengrada koja je uvjerljivo najveci granicni prelaz koji sam ikad vidio. sa mozda 15-20 traka u dva reda vjerujem da je sigurno jedan od najprometnijih u Europi. na ovom mjestu zavrsavam ovaj post jer me nova suputnica Emanuelle pozuruje. pozdrav svim citateljima iz Istanbula






NA IZLASKU IZ BUGARSKE


KOGA MIJATA


STEFANO


RUTA ( Strumica - Struma - Sofija - Rila - Marica )

- 23:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 03.08.2011.

ATENA - OLIMP

na ulasku u Atenu sa zapadne strane iz Elafine trebalo je proći više od dvadesetak kilometara kroz more vozila. sunce je zalazilo, a ja sam osjecao jedno veliko zadovoljstvo. jedan dio puta je zavrsio, cilj je ostvaren, a preda mnom je bilo nekoliko dana u Ateni. trebao sam pronaci Monastiraki trg koji je bio u srcu grada. na jednom od semafora pitao sam nekog biciklista za pravac, a on mi je samo rekao da ga slijedim. u blizini samog trga iz neke ulice odnekud je izbila rijeka od vise stotina biciklista. mnogi su pozdravljali, a pojavio se i Dimitris jedan od koordinatora i pozelio mi dobrodoslicu. svakog petka uvecer, prica on, oko 22h se u Ateni skupi brdo biciklista koji odlaze na visesatnu nocnu voznju. sve je zapocela grupica ljudi s idejom kako bi se obratilo paznju vise na bicikliste u prometu na Atenskim ulicama, a pred koji tjedan bilo ih je vec nekoliko hiljada.


IZLAZ ZA PIREJ


DIMITRIS


MOJ ATENSKI KAUC


KONACNO KUHINJA


CEZAR

nedugo potom sastajem se sa Christopheom, mojim trecim couchsurferom, koji me nakon upoznavanja odvodi do obliznjeg stana. on zajedno sa Cezarom zivi u cetvrti Monastiraki. taj je kvart uz susjednu Plaku najstariji dio grada, a prepun je buvljaka i svakojakih trgovina, te se tu moze doslovno naci sve. na rubove Monastirakija naslanja se anticka Agora; politicko i drustveno srediste anticke Atene. upravo ovdje je izmisljena demokracija. doduse ne u danasnjem obliku, ali vjerovatno je u ono vrijeme to bio puno veci iskorak nego danas. iz danasnjeg se stanja na Agori malo toga moze raspoznati kako je to nekad izgledalo, jedino je hram Hefaisteion iz 440g p.n.e. jako dobro ocuvan. odmah do Agore se nalazi atenska Akropola, vjerovatno najpoznatija akropola na svijetu. ako dolazite u sumrak ili po noci u grad onda je to jako dobar orjentir jer se vidi iz daljine, a dobro je osvijetljena.
stan je bio dvoetazni, ali skroman, te me je zapao kauc na izvlacenje u nekakvoj vrsti dnevnog boravka. kroz balkon su se mogli vidjeti djelovi Agore (Hefaisteion), ali i cuti galama raznih trgovaca i prolaznika sa obliznjih buvljaka.
Christophea sam vidio samo tu vecer jer je vec sutra ispario na nekakav otok, ali Cezar, veliki ljubitelj raznoraznih filmova i video igara, gotovo da nije izlazio iz sobe.
slijedece jutro odmah sam se bacio u nabavku. bio sam zeljan svega onoga sta nisam mogao jesti, jer nisam imao frizider. napravio sam ogromnu kolicinu salate od krastavca, paradajza, paprike, tune, nekoliko vrsta maslina i feta sireva, dinje i raznih zacina i sve to zalio sa vinom koje je kudikamo bolji izbor od loseg grckog piva. tako se vec dalo zivjeti, he, he.

Atena je ogromna i prepuna raznih nacija, puno vise nego u ostalim grckim gradovima. kako sam uvijek volio vise lutati okolo nego sjediti u kuci tako sam i u ova tri atenska dana gotovo sve vrijeme proveo vani obilazeci razne ulice i kvartove. posjetio sam i Akropolu koja je impresivna, ali vise manje svi djelovi su rekonstruirani vec po nekoliko puta, pa mi to nekako nije vise to. s druge strane svjestan sam da bi se bez rekonstrukcije sve prije ili kasnije urusilo, ukljucujuci i jedan veliki izvor zarade. kada sam kupovao ulaznicu (12 eurića) bio je red od pedesetak metara i u svakom trenutku moga visesatnog posjeta unutra je bilo nekoliko stotina ljudi. ipak, doci u Atenu i ne vidjeti to, bio bi grijeh. vjerujem da se dosta ljudi sjeca anticke Grcke iz skolskih klupa. a za one koji nisu bili taj dan u skoli Akropola je po naredjenju Perikla negdje u 5 stoljecu p. n. e. preuredjena te je tada zapocela gradnja 3 glavna hrama Partenona (hrama bozice Atene), hrama Atene Nike, Erehteiona (posvecen Ateni i Posjedonu), te monumentalnog ulaza Propileia.

tih dana sam odlucio da mi je najpametnije prebaciti se nekako do Litochora - gradica podno Olimpa da izbjegnem djelomicno ponavljanje puta-autoputa, te da ustedim nesto dana, snage i novca. otisao sam na zeljeznicku stanicu, ali tamo nisu htjeli ni da cuju za bicikl u vlaku, niti nakon obecanja da cu ga rastaviti. potom obilazim tri autobusne stanice i na trecoj dobivam obecanje da moze i bicikl u autobus (30 eura). nesto skuplje od vlaka, ali sta je tu je. potrosio bih za tih 4-5 dana bar duplo. zadovoljan obavljenim zadnje jutro se opet bacam na istrazivanje atenskih trznica i ulica. ribarnica je impresivna, imali su zubaca po petnaestak eura, kao i svakojake druge ribe. srdelice uopce nisam vidio. atenske ulice su dosta neurednije nego po drugim grckim gradovima koje sam posjetio, ali ipak grad je ogroman, ovdje su zivjeli ljudi iz raznih krajeva sa raznim navikama, a i puno je veca cirkulacija ljudi. moja iluzija o brkatim Grkinjama (i Portugalkama) srusila se kao kula od karata. grkinje su se voljele skockati i pokazivati, te to nije ostalo neprimjeceno. u Portugalu jos nisam bio.








CETVRT MONASTIRAKI










ATENA - GRADSKE TRZNICE I OKOLICA


HRAM HEFASTEION U AGORI


HRAM EREHTEION


PARTENON


ZEUSOV HRAM NA PLAKI


PANORAMA S AKROPOLE

nakon obilnog rucka pozdravljam se sa Cezarom i dvadesetminutnom voznjom do stanice Liosion oprastam se sa Atenom koja ce mi ostati u lijepom sjecanju. to nece pokvariti ni cirkus koji je nastao na stanici; vozac je odbijao da ukrcam (koliko-toliko) rastavljeni bicikl jer kao nema mjesta. zapravo je trebalo napraviti preraspored prtljage od koje bar trecina nisu bili ni koferi, ni ruksaci ni torbe nego raznorazni paketi. kako sam imao vec kupljenu kartu u dzepu dosao je onaj prodavac sa saltera i stao se zestoko svadjati sa vozacem. na kraju je sam stao preslagivati prtljagu.
kako me je na ulasku u grad cjela kolona biciklista ispratila pogledima, tako se sad pola autobusne stanice stalo naguravati da vidi da li cu uspjeti ugurati sve djelove unutra. kada je sve bilo unutra prodavac je inzistirao da platim vise. nisu pomagale zalbe da mi jucer to nije spominjao, pa sam nakon kraceg razmisljanja ipak platio dodatnih 15 eura, te je autobus sa zakasnjenjem konacno krenuo.

istog dana nakon 5-6 sati voznje na raskrscu za Litochoro izbacujem sve iz autobusa, te dok sam to sve poslagao vec i sunce zalazi. lomio sam u sebi da jednostavno krenem na sjever i da se odreknem Olimpa pa da time sacuvam dosta energije za daljnji put, ali nekako sam bio svjestan da sam sada tu i da vjerovatno nikad vise necu biti. odlucio sam se odvesti do nekoliko km udaljenog Litochora i donijeti odluku nakon prespavane noci. mjesto je udaljeno 7-8 km od mora te je bazna stanica za vecinu posjetitelja nacionalnog parka Olimp. takodjer tu je i ogromna kasarna puna golobradih vojnika, pa je na toj bazi Litochoro razvio svoju ugostiteljsko - turisticku ponudu. raspitujem se za nekakvo prenociste jer je trebalo sutra ostaviti sve stvari na cuvanje, ako hocu na planinu. svi su bili preskupi, ali na moju zamolbu vlasnici male trgovine su mi dozvolili da ostavim u skladistu stvari na dva dana, a kad su vec stvari tamo mogu i ja, ali da me susjedi ne vide i ne cuju.
ohrabren uspjesnim rjesavanjem ovoga problema i sacuvanim eurima dao sam se na razmisljanje kako da se sutra prebacim na 17km udaljenu i 700 m višu polaznu tocku za sam uspon. autobusnih linija nije bilo, taxi košta 25 eura, hodanje predugo, pa je jedina opcija bila otici biciklom, te ga sakriti negdje u sumi.
sutradan sam tako i uradio i nakon jedno 2-3 sata sto guranja, sto vozenja dolazim do polazne tocke Gortsia. odavde krece staza koja nakon 5-6 sati hoda dovodi do dva planinarska doma na oko 2600m visine. poslije nekoliko sati uspona sto kroz sumu, sto preko sjeverozapadnih padina, izbio sam konacno na greben. nije bilo oblaka, pa se na toj tocki otvorio vidik na sve strane ukljucujuci i najvise vrhove. u sekundi zaboravljam na umor i prepustam se osjetilima. bas mi je bilo milo da nisam odustao. nakon dodatnih sat vremena prelijepom stazom stizem do planinarskog doma Giossos Apostolidis. vec na prilazu po brojnim satorima okolo, njusim guzvu. u domu saznajem da bas i nema mjesta, ali ako nisam komotan vec ce me ugurati negdje. saznajem da na obliznjem vrhu ima crkva i da tri popa i hrpa ljudi samo sto ne sidju od tamo. sutradan je bio nekakav svetac.


OLIMP KARTA


GREBEN


BROJNI SATORI


PLANINARSKI DOM "GIOSSOS APOSTOLIDIS"

a sto je sa olimpskim bogovima pomislio sam i narucio bokal crnog vina nebi li im se kako priblizio. vino je bilo odlicno, a u kombinaciji sa vecericom iz ruksaka i druzenjem sa brojnim grckim planinarima i izletnicima sve mi je jako prijalo.
jedan je brko uz pomoc galame i jednog od pridoslih popova malo po malo istjerao ljude iz prostorije, te su poizbacali sve stolove van. potom su po podu porazbacali deke i nesto madraca tako da se iskoristio svaki metar slobodnog prostora. pamtim, jednom na Strugama na Velebitu spavalo je nas 25-30 na podu u jednoj prostoriji, a jos 5 se grijalo vani uz vatru (i rakiju), ali ovdje je bilo bar stotinjak ljudi samo u ovoj prostoriji. kao sardine. niko se nije bas previse bunio, a meni je to zapravo i bio napredak; s poda skladista na pod planinarskog doma.

ujutro sam se jos za noci spremio i izmigoljio prvi van iz doma. zelio sam doci sam na vrh ili u najmanju ruku izbjeci guzvu. krenuo sam prema, na oko sat vremena udaljenim vrhovima. putem u daljini iznad Egejskog mora izlazi sunce te osvjetljava i otkriva mi svu ljepotu ove mitske planine. visoki olimpski vrhovi su se razmjestili u obliku potkove, a u sredini je veliki procijep. na desnoj (mislim sjevernoj) strani se nalaze ovi najvisi; Stefani 2909m, Mitykas2917 m i Skolio 2911m. staza iz doma vodi ravno po strmoj padini ispod samih vrhova.
prisjetio sam se ovih prizora iz serije na HRT - "Svete planine svijeta", a evo sad sam bio upravo tu. do samog vrha Mitykas treba preci oko 30-40 min strmog uspona bez osiguranja sluzeci se i nogama i rukama te je potrebna krajnja opreznost. kada sam konacno dosao do samog kraja i pokucao na vrata, uslijedilo je iznenadjenje; umjesto Zeusa ili Atene vrata mi je otvorila maskara.

-"pa sto ti radis ovdje, gdje su bogovi?" upitao sam.
-"primam zrtve i darove za njih. sta ima da mi das?" odgovorila je.
-"uh, a dali cu ih vidjeti, ako prinesem zrtvu? " upitao sam.
-"vidjet ces ti svoga boga i sa zrtvom i bez nje" rece maskara.
nije mi to bilo bas jasno, ali sam odgovorio
-"ok, sam sam i ponekad usamljen, povescu te sa sobom da vidis malo svijeta; sta mislis o tome?".
-"a dali cemo se vratiti na vrijeme da stignem na karneval?" .
-"ne brini, istice mi pasos za 3 mjeseca." odvratio sam.
-"vrijedi, a sad da ti odgovorim - bogovi vise odavno nisu ovdje, nema ko da ih stuje, neki su vec odavno dolazili na karneval, a zeljela sam pozvati i ostale. mi smo svoj posao ovdje obavili, hajde da sidjemo?!"
pao sam u nedoumicu, nisam znao koliko vjerovati maskari, ali nisam imao izbora. zakljucio sam da je najbolje da ne pitam vise nista, vrijeme ce vec pokazati sto je istina.
-"hajdemo onda" uzvratio sam, jos jednom pogledao uokolo i krenuo dolje.


PRED SVITANJE (U POZADINI SVJETLA LITOCHORA)


ODAVDE KRECE USPON NA VRH


CVIJECE




MASKARA NA OLIMPU


NA SILASKU


OVAKO STIZE ROBA DO PLANINARSKIH DOMOVA

nakon nekoliko sati silaska kroz samo srce Olimpa spustam se do doma "Spiros Agapitos" na 2100m i odatle dalje kroz prekrasnu borovu sumu do odmaralista "Prionia" odakle pocinje cesta. preostalo je jos 4 km hoda cestom do sumarka gdje me je cekao bicikl i odatle jos 15km ugodnog spusta na dva kotaca do Litochora. maskara se je po putu izgubila, ali nekako sam znao da ce se prije ili kasnije vec negdje pojaviti. ako ne ubrzo onda na karnevalu sigurno.
u skladistu u Litochoru sam se preslozio, zahvalio ljudima i od tog trenutka ispred mojih ociju je bilo samo Egejsko more. sjurio sam se do obliznje Plake Litochoro i smjestio u prvom kampu. more je ovdje cisto, otvoreno i uz lagan vjetric nisam mogao pozeljeti vise.






MELEM NA RANE (EGEJSKO MORE - PLAKA LITOCHORO)

slijedeci dan sam krenuo na sjever i trebalo mi je dva i po dana da stignem do Dojranskog jezera. Solun sam ostavio za neku drugu priliku.
u skoro dvadesetak grckih dana nije pala niti jedna kap kise, a ne pamtim ni oblake. bezbrojne ceste i benzinske pumpe i pumpice su bili moja svakodnevnica. ne zalim niti malo, ali ipak je bolje, ako se vec ide biciklom kroz Grcku izbjeci sezonu. nisam imao nikakvih problema sa ljudima , ali nije bilo ni one bliskosti kao u slavenskim zemljama. vjerujem da je na to utjecala i turisticka sezona i jezicna barijera, otvorenije (brže) ceste itd.


PROTEST SOLUNSKIH TAKSISTA


U POTRAZI ZA BIVKOM


POSLJEDNJE GRCKO JUTRO


VODA ZIVOT ZNACI


SOLUNSKI FRONT


BRITANSKO GROBLJE

Doirani na juznoj strani Dojranskog jezera bilo je posljednje grcko mjesto koje sam posjetio, a poznato je po spomen podrucju palim Britanskim vojnicima u prvom svjetskom ratu. odavde sam mogao birati; na istok do grada Promachonas te odatle na sjever ili se vratiti jos malo u Makedoniju i zaobilaznim putem preko Strumice pa odatle uci u Bugarsku. u dojranskom parku otpio sam gutljaj preostalog ouza i pojeo svoj zadnji grcki rucak. bar za neko vrijeme.
imao sam jos nesto denara u dzepu, a Dojransko jezero mi je golicalo mastu te izbor nije bio tezak ...


RUTA ( Atena - Olimp)

- 13:37 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se